1. 1.       POVIJESNI PRIMJERI I AKTUALNI PRIJEDLOZI

U zadnje vrijeme postoje brojni zahtjevi da se iznenađujuće visoka dobit poduzeća zahvati porezom na višak dobiti. U fokusu su energetski koncerni zbog pretpostavke da su profitirali porastom cijena nafte i zemnog plina. Slično vrijedi i za vojne koncerne čije su poslovno okruženje i potražnja poboljšani promjenom međunarodne sigurnosne situacije.  Za trajanja corona krize zahtijevalo se da poduzeća koja su stvaranjem cjepiva ostvarila profit doprinesu javnoj blagajni odnosno da online-trgovci (poput Amazona) kao „krizni dobitnici“ budu podvrgnuti odgovarajućem porezu. Takav argument iznova se pojavljuje – lagano modificiran – naročito u vremenima krize.

Porez na višak dobiti u prošlosti se ubirao uglavnom u ratnim i neposrednim ratnim okolnostima. Francuska, Velika Britanija i SAD takav porez uvele su ne samo za Prvog svjetskog rata, već i za Drugog svjetskog rata. Za potrebe izračuna viška dobiti zakonodavac je definirao hipotetsku redovnu dobit. To se vršilo bilo utvrđivanjem uobičajenog povrata kapitala, u SAD-u primjerice 7-9 % na uloženi kapital, bilo utvrđivanjem prosječne dobiti na razini pojedinog poduzeća i to u godini koja je prethodila ratu. U SAD-u je od 1943. godine porezna stopa iznosila čak 95 %.

I u mirnim razdobljima također su postojali selektivni porezi na dobit, naročito nakon velikih cjenovnih šokova. U travnju 1979. predsjednik Carter najavio je okončanje kontrole cijena za sirovu naftu iz SAD-a, povezujući takvu deregulaciju s prijedlogom poreza na posljedično nastalu dobit. Porez na domaću naftu ubirao se od 1980. do 1988. godine. Pritom se oporezivala razlika između tržišne cijene i osnovne cijene koja se utvrdila korištenjem cijene nafte iz 1979. korigirane za inflacijska kretanja. Efektivna porezna stopa iznosila je između 15 % i 70 % ovisno o proizvedenoj količini, vrsti transporta i mineralnog ulja.

Trenutno također postoje konkretni prijedlozi poreza na višak dobiti; čak je u nekoliko slučajeva takav porez već implementiran. Velika Britanija je u svibnju 2022. uvela namet na energetsku profit (Energy Profit Levy). Tim nametom želi se prekomjernu dobit naftnog sektora i sektora zemnog plina opteretiti dodatnim porezom od 25 %. Komisija EU država članicama preporučila je privremeno uvođenje poreza na prekomjernu dobit kako bi se njime financirale mjere namijenjene prevladavanju cjenovnog šoka za posebno pogođena kućanstva i sektore. Komisija EU potom ističe da mjere, uključujući poseban porez, ne smiju voditi tome da energetska poduzeća ne mogu više pokrivati svoje troškove niti smiju narušavati poticaje usmjerene štednji CO2-emisija. Rumunjska je već u listopadu 2021. godine donijela zakon kojim se oporezuje prekomjerna dobit ostvarena proizvodnjom struje iz nefosilnih izvora energije; pritom se prihodi ostvareni prodajom struje iznad zakonski utvrđene granice oporezuju stopom od 80 %.Italija je također uvela poseban porez za poduzeća u energetskom sektoru; povećani prometi u razdoblju od listopada 2021. do travnja 2022. godine – utvrđeni u usporedbom s prethodnom godinom – oporezuju se stopom od 25 %. Iako je Španjolska već 2021.godine pokušala uvesti poseban porez za energetska poduzeća, to je osujetilo političko protivljenje energetskih distributera. U SAD-u demokratski senatori Whitehouse i Khanna u ožujku 2022. godine predlagali su zakon kojim bi se dobit naftnih poduzeća oporezivala već od 66 $ po barelu  - prosječna cijena barela nafte u razdoblju od 2015. do 2019. godine – poreznom stopom do 50 %. Zakonski prijedlog orijentirao se prema spomenutom Windfall Profits Tax Act koji je donesen 1980. godine za predsjednika Cartera.

Snažnije nego u drugom političkim raspravama, u aktualnoj raspravi o porezu na višak dobiti miješaju se razmišljanja o korektnosti, poreznoj pravednosti i pravednoj preraspodjeli s konceptualnim pitanjima poreznopravne sistematike u smislu učinkovite politike javnih prihoda. Smatra se „nepravednim“ ili „neprimjerenim“, kada osoba ostvaruje znatnu imovinu bez da je za takav imovinski porast poduzela određene primjetne aktivnosti ili izvršila posebne usluge. To naročito vrijedi u slučaju kada je takav imovinski pritjecaj povezan s tegobama koje druge pogađaju. To čini popularnim zahtjeve kojima bi se opravdao poseban porez na takav imovinski porast.

Ipak, postavlja se pitanje može li se oporezivanje poduzeća opravdati takvom politikom raspodjele. Poduzeća nisu fizičke osobe. Politika preraspodjele uglavnom se opravdava dohodovnim razlikama između osoba. Povrh toga, u slučaju poreza koji terete poduzeća teško je utvrditi učinke prevaljivanja, npr. na zaposlenike, stranke ili isporučitelje, tako da nije jasno tereti li takav porez stvarnog vlasnika.

1. 2.       OSNOVNA MISAO: UČINKOVITOST OPOREZIVANJA ČISTE RENTE

Teorija javnih financija preporuča ubiranje poreza primarno tamo gdje su reakcije izbjegavanja poreznog platca što je moguće manje. Sa stajališta učinkovitosti idealnim se smatra onaj porez pri kojem porezni obveznik ima najmanje prostora izbjeći njegovo plaćanje. Naime, na svaki izgubljeni euro uslijed neplaćanja poreza ide dodatni euro iz državnog proračuna jer ne smije doći do ugroze opće dobrobiti.

Školski primjer za to oporezivanje je čiste ekonomske rente poput „zemljišne rente“: Ako primjerice neka nekretnina ima naročito povoljan položaj na nekom jezeru, njezin vlasnik po toj osnovi ostvaruje niz korisničkih pogodnosti. Ako država može oporezivati takvu zemljišnu rentu, aktualni vlasnik/posjednik te nekretnine ne može izbjeći oporezivanje. Država također porezima ne može promijeniti broj takvih privilegiranih nekretnina s pogledom na jezero. Vlasnik se –unatoč imovinskom porezu na zemljište na kojem je nekretnina izgrađena – neće odreći korištenja takve nekretnine. Čak neće promijeniti niti intenzitet niti vrstu njezina korištenja. Također niti prodaja nekretnine nije ciljana reakcija koja će dovesti do izbjegavanja plaćanja poreza, jer će novi vlasnik također morati platiti porez; stari vlasnik u prilici je da istakne prodajnu cijenu umanjenu za iznos poreza. U tom slučaju država od vlasnika zemljišta jednostavno traži doprinos, neovisno od toga kako će on to zemljište potom koristiti.

Slično može vrijediti i za stvarnu poduzetničku dobit („čistu dobit“, tj. uzimanjem u obzir svih drugih troškova, uključujući povrat vlastitog kapitala). Ako država uspije u svojem naumu oporezivanja stvarne korporativne dobiti, neće doći do promjene poduzetničke aktivnosti. Poduzeće će i nadalje, bez obzira na moguće oporezivanje, korištenjem svojih proizvodnih kapaciteta s istim inputom ponuditi isti asortiman proizvoda. Iako bi čista dobit u nekom svijetu bila maksimizirana neubiranjem poreza na višak dobiti, do maksimiziranja poduzetničke dobiti došlo bi također i u slučaju kada bi država dio te dobiti putem poreza odvojila za svoje potrebe. Kao što je prethodno spomenuto, pokušaj identificiranja čiste dobiti i pokušaj njezina oporezivanja na način da se izbjegnu evazivne reakcije u stvarnosti je suočeno sa znatnim ograničenjima.

1. 3.       ŠTO JE TO VIŠAK DOBITI?

Što se podrazumijeva pod takvom „čistom dobiti“ odnosno „viškom dobiti“, kako se to naziva u aktualnoj raspravi? U proizvodnoj teoriji dobit se ponajprije formalno definira kao iznos za koji prihodi poduzeća premašuju njegove troškove. Za potrebe utvrđenja stvarne ekonomske dobiti potrebno je primijeniti odgovarajući koncept troškova i potom ispravno utvrditi visinu prihoda. U poduzetničke troškove ubrajaju se, primjerice, troškovi amortizacije, oportunitetni troškovi korištenja ulaznih faktora kao što su npr. vlastiti kapital poduzeća i poduzetničke usluge orijentirane prema alternativama na tržištu rada.

Od značaja je razlikovanje takve čiste dobiti od drugih, poreznopravnih pojmova. U poreznopravnom poimanju dobiti poduzetniku se kao dobit također računa i dio prihoda u slučaju kojih je, zapravo, riječ o kompenzaciji na ime troškova poduzeća. Primjer toga su oportunitetni troškovi u visini kamata na kapital na korištenje vlastitog kapitala poduzeća i koji ne predstavljaju izravno financijski nagrađene napore i nastojanja poduzetnika u slučaju društva osoba. Stvarni troškovi poduzeća često odstupaju od faktorskih naknada koje se priračunavaju oporezivoj dobiti. Ako prihodi premašuju stvarne troškove, moglo bi se govoriti o višku dobiti; koristi li se ekonomska terminologija, moglo bi se govoriti o pravoj ekonomskoj dobiti, čistoj dobiti ili renti.

Na funkcionalnim konkurentskim tržištima konkurentnost poduzeća brine se za to da u dužem razdoblju sustavno ne dolazi do viška dobiti, već se ona u prosjeku velikim dijelom istopi. Šokovi izazvani pandemijom COVID-19 ili ratom u Ukrajini dovode do problema poput zastoja (uskih grla) u opskrbi, prekida kanala isporuke, sankcijama uvjetovanih prekida trgovinskih odnosa ili skokovitim promjenama potražnje → dolazi do ubrzane promjene odnosa prihoda i troškova. Zbog toga neka poduzeća mogu u kratkom roku zapasti u egzistencijalne probleme dok, istovremeno, druga poduzeća mogu ostvarivati izvanredne prihode (→ u aktualnoj raspravi takvi viškovi nazivaju se viškom dobiti).

U stvarnosti je pojam „višak dobiti“ teško razgraničiti. Pritom se često poseže za usporedbom prihoda odnosno cijena iz prethodnog razdoblja. Tako utvrđeni višak dobiti snažno ovisi o izboru referentnog razdoblja. U slučaju prethodno spomenutog nacrta zakona u SAD-u o porezu na višak dobiti naftnih poduzeća kao referentna vrijednost uzeta je cijena nafte u razdoblju 2015.-2019. godine. Da su, kojim slučajem, kao referentno razdoblje uzete godine 2011-2015., u kojima je cijena naftne bila znatno viša, ne bi se moglo govoriti o postojanju viška dobiti. S druge strane, poduzećima se često odobrava određeni povrat kapitala. U tom smislu, samo oni proizlazeći viškovi poduzeća djelomično se oporezuju. Takvo shvaćanje blisko je ekonomskoj definiciji dobiti. Praktična implementacija, ipak, ima neželjene nuspojave.

Prvo, povrat ulaganja u trgovinskoj bilanci uvelike se razlikuje između različitih poduzeća ovisno o industrijskom sektoru. Prema njemačkoj Saveznoj banci (2021), godine 2018. trgovina je pokazivala godišnji višak (plus troškovi kamata) od 5,8 %, dok je u građevinarstvu ta vrijednost porasla za 3,8 %. Takve razlike u povratu kapitala (ulaganja) mogu imati čitav niz mogućih uzroka. Odražavaju, primjerice, razlike u premijskom riziku ovisno o kojem je industrijskom sektoru riječ. Takvu vrstu definicije viška dobiti poduzeća iz različitih sektora različito će tretirati. Drugi poticaji fokusiraju se na povrat od prodaje. U takvom postupku postavlja se pitanje dozvoljavaju li takvi pokazatelji točnu i pravno sigurnu diskriminaciju i kako to treba ocjenjivati u smislu europsko-pravne kontrole subvencija.

Drugo, takva definicija poduzećima omogućava poduzimanje mjera izbjegavanja plaćanja poreza (barem ako se takvi porezni propisi ne primjenjuju retroaktivno, već se primjenjuju na buduću dobit). Ako je poduzećima poznato da se svaki povrat na kapital koji premašuje određeni postotak može u cijelosti ili djelomično odbiti, mogu svoju strukturu financiranja, strukturu proizvodnje, vlasničku strukturu i sektorski sastav svojih društava kćeriju modificirati na način da povrat kapitala (ulaganja) teško može ukazivati na prekomjerni (višak) povrata. Što je, primjerice, veći iznos vlastitog kapitala poduzeća, to poduzeće smije ostvariti veću dobit bez da pritom bude kažnjeno od strane regulatornog tijela ili od strane porezne vlasti (ubiranjem poreza na višak dobiti ili višak povrata). Takav pristup stvara poticaje prekomjernoj kapitalom intenzivnoj proizvodnji što je već poznato iz teorije o javnim poduzećima (Averch i Johnson 1962). Tako strukturirani porez na višak dobiti dugoročno ne predstavlja neutralni porez na rentu. Dovodi do reakcija izbjegavanja koje potom dovode do gubitka blagostanja, zato jer uređena poduzeća, s namjerom porezne uštede, odustaju od postupka minimiziranja troškova.

Čak i kad bi se praktični problemi zahvaćanja dobiti mogli prevladati, postavilo bi se pitanje predstavlja li tako utvrđena dobit stvarni višak dobiti i koje učinke proizvodi oporezivanje. O tome se govori u sljedećem poglavlju.

1. 4.       EX-POST I EX-ANTE UZIMANJE U OBZIR VIŠKA DOBITI 

4.1. Višak dobiti kao poticaj stupanju na tržište i oscilaciji dobiti

Poduzetnička aktivnost uobičajeno se odvija u neizvjesnom okruženju. Cijene faktora proizvodnje izložene su nasumičnim oscilacijama; identična je situacija i s potražnjom za poduzetničkim proizvodima. Dobit nekog poduzeća nije moguće precizno utvrditi iz više razloga: mogućih tehničkih prekida proizvodnog procesa, radnih sporova, neizvjesnih prilagodbenih regulatornih okvira, neplaćanja, tekućih pravnih postupaka, itd. Suočeno s takvom neizvjesnošću, poduzeće će se prilikom donošenja svojih odluka o ulasku na tržište i njegovu napuštanju, kao i opsegu poduzetničke aktivnosti, orijentirati prema svojom očekivanom dobiti. Želi li poduzetnička aktivnost biti atraktivna, očekivani prihodi moraju pokrivati barem troškove (uključujući povrat na kapital mjeren oportunitetnim troškom i plaćom poduzetnika). Poduzeće koje, u skladu s ovakvo obrazloženom definicijom, ne može ostvariti pozitivnu očekivanu dobit odnosno takva dobit nije izgledna, trajno će (morati) obustaviti svoje poslovanje. U nasumičnim fazama uspona i padova postoje neizbježna razdoblja u kojima dolazi do „viška dobiti“ odnosno „manjka dobiti“.

Gospodarski je poželjno da – u slučaju očekivane visoke dobiti – postojeće poduzeće proširuje svoju poduzetničku djelatnost odnosno da druga poduzeća stupaju na tržište; i obrnuto, da u slučaju očekivane nezadovoljavajuće dobiti poduzeća premještaju svoju poduzetničku djelatnost odnosno napuštaju relevantno tržište.

Ako bi država u razdobljima „viška dobiti“ argumentirala da je taj „višak dobiti“ neopravdan i zato ga htjela porezno zahvatiti, poduzetnička računica više ne bi bila održiva. Ako bi očekivana dobit nakon oporezivanja bila negativna, čak i ako bi očekivana dobit prije oporezivanja bila jednaka nuli ili pozitivna, takva poduzetnička aktivnost ubuduće ne bi bila poželjna. Drugim riječima, gušilo bi se poduzetničku aktivnost. Empirijski dokazi potvrđuju negativan učinak poreza na višak dobiti. Rao (2018) je analizirao porez na dobit iz 1980. godine, koji je u SAD-u teretio proizvođače nafte. Predmet oporezivanja bila je – slično kao i u slučaju prijedloga o kojima se trenutno raspravlja – razlika između tada aktualne tržišne cijene i tržišne cijene iz referentnog razdoblja. Rao je pokazao da je porez, koji je dobit po prodanoj jedinici reducirao za 10 %, istovremeno doveo do smanjenja proizvodnje nafte u SAD-u za 3-4 %.

Osim toga, cijene upućuju tržišne signale i upravljaju poduzetničkim ponašanjem. Rapidni rast cijena, kao što se to sada zapaža u mnogim branšama, signalizira izmijenjene uvjete na tržištu (oskudicu) – zato jer je, npr., kao posljedica vojnih sukoba ili razaranja uzrokovanih prirodnim katastrofama došlo do pada ponude odnosno naglog rasta potražnje. Porast cijene i, kao posljedica toga, narasla očekivanja dobiti stvaraju poticaje da se proizvodni kapaciteti stvaraju (grade) ondje gdje su nestašice osobito velike. Takve prilagodbe su s gospodarskog stanovišta izrazito poželjne zato jer usmjeravaju korištenje ograničenih resursa gospodarstva u pravcima koji donose najveću dodanu vrijednost. Porez na višak dobiti koji bi oporezivao svu dobit koja je ostvarena zbog povećanih cijena, poništio bi upravo takve poticaje za proširenjem kapaciteta odnosno za nastup na tržištu.

Ovakva razmišljanja mogu se odnositi i na događaje i šokove koji se čine malo vjerojatnim i koji se ne ponavljaju; na taj način moguće ih je primijeniti i na 2020. i 2021. godine zabilježene nestašice i „prekomjernu rentu“. Primjer povezanosti s pandemijom tržišta su nedostatci respiratora, zaštitnih maski i lijekova. U vezi s ratom u Ukrajini, primjer povezanosti su industrija nafte i plina, ali i proizvodnja oružja. U izvorniku postoji slika koja pokazuje vrlo dugi ciklus na tržištu nafte.

Nakon teškog razdoblja za naftnu industriju, između 2011. i 2015. godine došlo je do faze gospodarskog procvata. Ukrajinska kriza (barem privremeno) prekinula je to dugo gospodarsko razdoblje. Industrija naoružanja također je podložna izraženim dugoročnim oscilacijama do kojih, između ostalog, dolazi i zbog promjena u globalnoj sigurnosnoj arhitekturi i izraženih nacionalnih političkih preferencija prema naoružanju i tržištu naoružanja. Isto se može reći i za brodski sektor koji se bavi trgovinom i koji se godinama suočavao sa značajnom prekapacitiranošću i posljedično niskim vozarinama koje su stvarale poduzetničke gubitke. Općenito vrijedi: poduzeća moraju u vremenu zatišja odlučiti žele li ostati na tržištu i čekati bolja vremena ili žele odustati. Ako bi u sljedećim godinama procvata država zahvatila „višak dobiti“, poduzeća koja dalekosežno promatraju budućnost morala bi odstupiti s tržišta. „Ustrajnost“ u teškim fazama ne bi se isplatila. I obrnuto, gospodarsko-politički gledano, država bi se morala maksimalno suzdržati od pružanja pomoći, ako bi se takve branše našle u silaznoj putanji.

4.2. Nadmetanje za novim izvorima renti

Slično diskutiranom oporezivanju „viška dobiti“, ekonomske procjene tekućeg poslovanja ukazuju na određeni „višak dobiti“ do kojeg dolazi zato jer dosta poduzetnika oklijeva s nastupom na tržištu, ali istovremeno postoji i dio njih koji postaju „jednorozi“ ili čak korporativni divovi.  To je moguće prikazati na tržišnom nadmetanju farmaceutskih poduzeća za trajanja pandemije. Više poduzeća sudjelovalo je u međunarodnom tržišnom nadmetanju za razvojem cjepiva protiv SARS-CoV-2. U kratkom razdoblju više je cjepiva razvijeno, odobreno, proizvedeno i korišteno za cijepljenje. Ako se ex ante promatra, za svako farmaceutsko poduzeće postavlja se pitanje je li trebalo sudjelovati u takvom tržišnom nadmetanju. S ekonomskog stanovišta promatrano, za odgovor na to pitanje od značaja su broj sudionika u tom tržišnom nadmetanju, procjena pojedinog poduzeća o vlastitoj sposobnosti inovacije i brzini u usporedbi s konkurentskim tvrtkama, procjena poduzeća o vlastitim tehnološkim mogućnostima proizvodnje cjepiva, patentno-pravni okviri djelovanja, postupanja nacionalnih vlada kao potencijalnih kupaca i drugi parametri tržišnog nadmetanja koji igraju ulogu pri takvom tržišnom nadmetanju. Nadmetanje za proizvodnjom cjepiva bila je, zapravo, patentna utrka iz koje je nekolicina poduzeća izašla pobjednički, dok su druga poduzeća pretrpjela samo gubitke. U aktualnoj raspravi o višku dobiti gubitnike se uopće ne spominje. Javno se fokusira samo na pobjednike i njihovu značajnu dobit.

Teorija koja razmatra takve utrke polazi od pretpostavke da zbroj rashoda svih poduzeća koja su sudjelovala u tržišnom nadmetanju predstavljaju značajan udio premije (zarade) pobjednika. Točan udio ovisi o već spomenutim parametrima tržišnog nadmetanja. Ako bi zbog uvođenja dodatnih poreza na pobjedničku premiju došlo do smanjenja atraktivnosti pobjede, a taj bi porezni zahvat mogući sudionici tržišnog nadmetanja mogli predvidjeti, došlo bi do smanjenja broja zainteresiranih sudionika u toj i takvoj patentnoj utrci što bi posljedično dovelo do smanjivanja nastojanja sudjelujućih poduzeća. To može čak biti i poželjno ako je u početnoj fazi „prijavljen“ veliki broj sudionika nadmetanja te zato njihova natjecanja dovode do pukog dupliciranja istraživanja ili čak inovacijskih ograničavanja troškovi kojih su vrlo visoki odnosno preskupi mjere li se u odnosu na rezultirajuće zdravstveno-političke odnosno gospodarske prednosti; sve to već bi u početnom stadiju nepostojanje državnih poreznih intervencija dovelo do premalog broja poduzeća koja sudjeluju u tržišnom nadmetanju ili do nedovoljnih poduzetničkih napora.

Pitanje o čemu ovisi učinkovitost natječaja za inovacije, hoće li mogućih pobjedničkih nagrada biti previše ili premalo i hoće li potaknuti pravilnu vrstu i diversifikaciju inovacijskih stremljenja predmet je širokih rasprava (Loury 1979, Lee i Widle 1980, itd.). Ti i mnogi drugi radovi pokazuju da na tijek takvog nadmetanja utječu mnogi faktori. Država može na više načina utjecati na inovacijska kretanja i događaje: putem oblikovanja patenata odnosno općenito patentnog prava, putem instrumenata prava tržišnog nadmetanja i drugim gospodarsko-političkim instrumentima. Takve intervencije značajno su jasnije ciljane (preciznije) negoli paušalni porezni zahvati (nameti) „viška dobiti“ poduzeća koja su sudjelovala u inovacijskom tržišnom nadmetanju.

Teorija oporezivanja veliku je pažnju posvetila pitanju učinka sudjelovanja države – putem poreza na volatilnu (nestalnu) poduzetničku dobit – u pozitivnim i negativnim odstupanjima rizične poduzetničke dobiti. Domar i Musgrave (1944.) formulirali su utjecajnu polaznu hipotezu prema kojoj država, koja sudjeluje u poduzetničkim gubitcima i dobitcima, pruža gospodarski poželjne usluge osiguranja. Sudjelovanje države u dobitcima i gubitcima reducira poduzetnički neto rizik i može poduzetnike motivirati na proširenje njihove rizične poduzetničke aktivnosti. Misao o tome da poduzetnički porezi zbog državnog sudjelovanja u rizicima mogu imati poželjne gospodarske učinke, u svijetu funkcionalnih tržišta kapitala,  dovedena je u pitanje. Polazeći od tih pretpostavki, nesustavni rizici već su optimalno diversificirani, tako da oporezivanjem dobiti nije moguće ostvariti dalju konsolidaciju rizika (Bulow i Summers 1984, Konrad 1991). U slučaju nesavršenih tržišta kapitala, posebno u svijetu u kojemu su informacije nerazmjerne poduzetničkom moralnom riziku, državno oporezivanje može izazvati učinke rizičnog poduzetničkog djelovanja. Putem oporezivanja moguće je, primjerice, stimulirati rizične investicije.  Učinci oporezivanja mogu biti i gospodarski štetni, čak i ako država potpuno nerazmjerno sudjeluje u gubitcima i dobitcima.

Pobjednici riskantnih inovacijskih tržišnih nadmetanja moraju, već po definiciji „redovnog oporezivanja“, dio svoje pobjedničke premije odvojiti na ime poduzetničkog poreza. Država bi također sudjelovala i u gubitcima neuspješnih sudionika tržišnog nadmetanja i to zbog značajnih ograničenja prilikom korištenja poreznih gubitaka u okvirima postojećeg sustava oporezivanja. Često značajni izdatci za inovacije u poduzeća dovode do poreznih gubitaka. Poduzeće, koje neuspješno sudjeluju u tržišnom nadmetanju, ne može te gubitke adekvatno porezno poravnati. To je, npr., slučaj kada cijelo poduzeće propadne zbog pogrešnih inovacijskih nastojanja. U suprotnosti s često korištenim motom o „privatizaciji dobiti i socijaliziranju gubitaka“ na tržištu inovacija često dolazi do suprotnosti: dobit se djelomično socijalizira zbog poreznog sudjelovanja države u ostvarenom uspjehu, dok gubitci često u velikoj mjeri ostaju pri privatnim investitorima. Čak i bez jednostranog „poreza na višak dobiti“, već samo „redovno“ oporezivanje dobiti utječe na iskrivljenu odluku o spremnosti na riskantne inovacijske aktivnosti (Buchholz i Konrad, 2000). Jednostrani porez na dobit taj bi problem dodatno zaoštrio.

Veliku dobit koju poduzeća ostvaruju zahvaljujući uspjehu u inovacijskom nadmetanju (zbog toga raspolažu patentima i drugim oblicima intelektualnog vlasništva) moguće je promatrati kao nepoštenu,  nepravednu ili prekomjernu. To naročito vrijedi u slučaju kada događaji i šokovi, koji dovode do takve dobiti, pogađaju brojne subjekte u nacionalnom gospodarstvu. U pogledu alokacije, u slučaju takve dobiti, ex-ante stanovišta, riječ je o nužnim poticajima koji inovacijsku aktivnost mogu učiniti atraktivnom. Naknadno dodatno oporezivanje takve rente bilo bi svojevrsno „kršenje ugovora“. U tom slučaju država bi se oportunistički ponašala. Želi li da to vremenski konzistentno porezno ponašanje (oporezivanje) prethodi budućim mogućim inovacijama, državi se isplati inovacijske aktivnosti manje oporezivati jer se u protivnom inovacijska aktivnost manje isplati i dolazi do štetnih gospodarskih posljedica.

4.3. Sirovine

Do „viška dobiti“ u smislu dobiti, koja sustavno premašuje očekivanu vrijednost troškova proizvodnje, uobičajeno dolazi u sektoru sirovina. Postoje mineralna bogatstva koja se eksploatiraju i potom na tržištu prodaju ili dalje prerađuju. Tipičan primjer za to su eksploatacija i prodaja nalazišta prirodnog plina i nafte. U prirodi je pojma „mineralno bogatstvo“ da su troškovi kapitala i rada, koji nastaju prilikom istraživanja, vađenja i prodaje, manji od prihoda ostvarenih prodajom rudnog bogatstva.

U osnovi, poduzeća koja se time bave, samo jednu vrstu imovine (sirovinu, dakle „mineralno bogatstvo“) prerađuju u drugu vrstu imovine i potom tu imovinu preprodaju. O državnom ophođenju s takvom vrstom poduzeća koja se bave sirovinom i njihovom fiskalnom tretmanu postoji znatna literatura, kao i opsežna iskustva o načinu postupanja različitih država. Mineralna bogatstva u početnom stadiju uobičajeno se nalaze u državnom vlasništvu. Pritom država može samostalno poduzetnički nastupati. To je, npr., slučaj ako je riječ o državnim naftnim poduzećima. alternativno, država uz naknadu prenosi pravo eksploatacije takvih mineralnih bogatstava na privatna poduzeća, prodaje pravo iskorištavanja ili na drugi način naplaćuje naknadu za mogućnost njihove eksploatacije i prodaje.

U slučaju optimalnog cjenovnog vrednovanja takvog prava, iskorištavanja država trebala bi dugoročno smanjivati sirovinske rente. Riječ je o, u konačnici, vrijednosti koja pripada državi, dakle njezinom stanovništvu. Da bi se istovremeno pametno odnosno učinkovito strukturirali poticaji u poduzetničkom sektoru, država bi trebala poduzeća koja se bave mineralnim bogatstvima učiniti „tuzemnim podnositeljima zahtjeva“. Pravo iskorištavanja trebalo bi oblikovati na način da poduzeća koja se bave mineralnim bogatstvima mogu u cijelosti nositi prednosti i nedostatke svojeg djelovanja.

Do komplikacija dolazi zato jer je prilikom utvrđivanja visine naknade prilično neizvjesna dostupnost i kvaliteta mineralnih nalazišta (naslaga), kao i činjenica da se dodjela prava eksploatacije povremeno provodi putem dražbe. Pritom su ponuditelji na dražbi nepotpuno i neujednačeno informirani o nalazištima sirovina i moraju dobro razmisliti koje će aktivnosti eksploatacije poželjeti prije negoli se prijave na dražbu. Postoje i modeli nagrađivanja u kojima država sudjeluje prilikom tekuće eksploatacije i stavljanja u promet. Bez obzira na to koji model bio primijenjen,  plaćanja poduzeća moraju biti približna rentnoj vrijednosti sirovina, tako da nema „prekomjernog povrata“ prilikom utvrđivanja očekivane vrijednosti poduzeća koja se bave sirovinama.

Ovisno o kojem je razdoblju riječ, moguće je postojanje različitih plaćanja poduzeća na ime prava eksploatacije i ostvarivanja prihoda od vađenja i prodaje sirovina. Tako se s vremenom može stvoriti dojam o nastanku viška prinosa koji, zapravo, ne postoje ako se promatra ukupno trajanje eksploatacije resursa. I naravno, na taj dojam utječe i niz neizvjesnosti koji se tiču kvalitete nalazišta, troškova eksploatacije, promjena ekoloških propisa, kretanju cijena na prodajnim tržištima, tako i drugih poduzetničkih rizika koji se ogledaju u ex-post oscilacijama poduzetničke dobiti.Kao što je to slično već diskutirano u slučaju poduzeća izvan sektora mineralnih sirovina, same oscilacije dobiti poduzeća ne stvaraju neposrednu osnovu za slučajan, ex-post nastao „višak povrata“  koji bi potom trebalo – pod pretpostavkom da je pravo eksploatacije bilo korektno naplaćeno (cjenovno izraženo) – zahvatiti ad-hoc posebnim porezom.

Rente na ime nalazišta nafte i zemnog plina u Njemačkoj imaju podređenu ulogu. U skladu s time, pitanje mogućeg poreza na višak dobiti koji bi se vrijedio za sektor nafte i plina u Njemačkoj od podrednog je značaja za ovo izvješće. Njemačka je, u bitnome, uvoznik nafte i plina. Kao potrošač srednje veličine, Njemačka također ne bi trebala samostalno donijela odluku o porezu na uvoz kojim bi mogla zahvatila dio rente ostvarene eksploatacijom sirovina. To bi bilo prihvatljivo samo ako bi Njemačka kao država uvoznica koristila takve uvozne poreze za postizanje uvoznih odnosno izvoznih cijena po kojima bi ona na svjetskom tržištu mogla samostalno, u svoju korist, kupovati i prodavati.

1. 5.       POLITIČKO-EKONOMSKI ASPEKTI 

5.1. Nepredvidivost poreza i gubitak povjerenja

U obzir treba uzeti i argumente iz područja politike ekonomije. Čak i kada bi se moglo uzeti u obzir u poglavlju četvrtom opisane probleme dugoročnih poticaja i kada bi bilo moguće riješiti probleme definicije, ostaje bojazan da bi određenje pojma „viška dobiti“ i pitanje je li do toga došlo zbog krize koja se nije mogla unaprijed predvidjeti i, nadalje, ovisilo o određenoj samovolji u političkom procesu. Pandemiju je, primjerice, moguće promatrati kao nepredviđeni događaj. Pogled u Global Risk Report 2019 (World Economic Forum 2019) pokazuje da je rizik „širenja infekcijskih bolesti“ u stvarnosti nisko rangiran, ali je tamo ipak naveden i, po pitanju svojih učinaka, računa se među deset najznačajnijih globalnih rizika.

Ako bi se kreirala nova porezna praksa prema kojoj bi neočekivane prihode od nepredvidivih kriza trebalo posebno oporezivati, s vremenom bi nastala bojazan da će protekom vremena biti ublažen pojam „nepredvidive krize“ i da će se zbog toga sve lakše odlučivati na uvođenje novih poreza na višak dobiti. Takvi porezi tada više ne bi oporezivali čistu rentu, nego bi imali uobičajeno negativne učinke na postojeće poreze koji terete poduzetničku dobit (koja također obuhvaća i naknade za vlastiti kapital i poduzetnički rad). U tom slučaju Njemačka, koja je desetljećima gradila reputaciju države sa sigurnim imovinskim pravima, ugrozila bi vlastite pouzdane pravne strukture. Poduzeća bi morala strahovati da će, ostvari li njihova branša probitak, postati kandidati za novi porez na višak dobiti. U smislu novih ulaganja, došlo bi do njihove suzdržanosti sa svim pratećim nedostatcima za Njemačku kao gospodarsko odredište. Država bi takvim ad hoc odlukama o zahvaćanju prekomjerne dobiti dovela do dodatne nesigurnosti prilikom planiranja investicija. Zbog poteškoća prilikom  planiranja takvih dodatnih poreza, za očekivati je da bi ovi negativni učinci bili snažnije izraženi negoli je to u slučaju npr. poreza na dobit.

Prilikom političko-gospodarskog razmatranja potrebno je uzeti u obzir i činjenicu da je velika dobiti pojedinih branša posljedica i državnih postupaka nabave za trajanja kriza. Postupci nabave povezani s izbjeglicama iz Sirije, pandemijom i ratnim događanjima u Ukrajini donositelje javnih odluka stavilo je pred neočekivane i velike izazove. U nekim slučajevima postoji potencijal za poboljšanje postupaka nabave. Područja koja su privukla posebnu medijsku pozornost bila su npr. nabava maski ili nabava i planiranje zaliha cjepiva u pandemiji. Učinkovitiji pristup postupcima nabave u pojedinim bi područjima posljedično mogao rezultirati manjim iznosom „viška dobiti“. Ad hoc oporezivanje takvog viška dobiti ne bi smjelo postati zamjena za učinkovito planiranje i nabavu unutar javnog sektora.

5.2. Vremenska dosljednost oporezivanja: Državu nije moguće obvezati

Zagovornici poreza na višak dobiti argumentiraju ga sadašnjom posebnom situacijom, budući da korona kriza još nije u cijelosti prevladana i da sada rat u Ukrajini zadaje dodatne udarce svjetskom gospodarstvu. Prema argumentaciji, riječ je o jedinstvenoj situaciji koja se neće ponoviti. Uvođenjem jednokratnog poreza na višak dobiti omogućilo bi se financiranje puno nužnih rashoda. Nažalost, sve su češće i ozbiljnije gospodarske krize. Za prošle financijske krize, većina se nadala da će javne financije imati desetljeća pred sobom da se oporave. Ipak, već u roku od nekoliko godina u Europi je došlo do migracijske krize. Korona kriza uslijedila je samo desetljeće nakon globalne financijske krize. Nastupom više takvih kriza, svaka nova kriza promatrala se kao jedinstvena kriza neviđenih razmjera u kojoj politika mora djelovati.

Jednom kada se – za potrebe financiranja kriznih situacija – uvedu porezi na višak dobiti, uvijek iznova nastaje politički pritisak da se posegne za tim instrumentom u svakoj sljedećoj krizi. Tvrdi se da je riječ o jedinstvenom porezu i  da se u budućnosti taj instrument neće ponovno koristiti. Obećanje politike po tom pitanju vremenski nije konzistentno. Najbolje što država može učiniti protiv manjkavih mogućnosti samostalnog obvezivanja stvaranje je vlastite reputacije. Njemačka se do sada dosta dobro nosila sa zaduživanjem u kriznim vremenima u zakonskim okvirima i pritom koristila dostupne alate porezne politike. Usmjeravanje takve politike u pravcu ad hoc poreza dovelo bi u pitanje vjerodostojnost njemačke financijske politike.

1. 6.       MEĐUNARODNI KONTEKST

U aktualnoj reformi međunarodnog poreznog sustava koncept „rezidualne dobiti“ također igra ulogu. Rezidualnom dobiti smatra se dobit koja premašuje 10%-tni povrat od prodaje; u tom smislu može se govoriti o „višku dobiti“. Međutim, prate li se okviri međunarodnog oporezivanja, njihov cilj nije naročito visoke dobiti podvrgnuti posebnom porezu, koji premašuje uobičajenu visinu poreza. Umjesto toga, želi se suočiti i pokušati suzbiti izbjegavanje plaćanja poreza putem premještanja dobiti i novom raspodjelom prava oporezivanja između država. Cilj se, dakle, sastoji u tome da se danas vrlo nisko ili, čak, neoporezivana dobit podigne na srednju razinu oporezivanja i na taj način ukloni nejednakost u oporezivanju, dok se cilj poreza na višak dobiti ogleda upravo u tome da se različite vrste dobiti različito oporezuju.

Konkretno, u slučaju reforme međunarodnog oporezivanja riječ je o premještanju prava oporezivanja unutar tržišnih država (u okviru OECD-ove reforme to se naziva „Stup 1“), kao i o uvođenju novog globalnog minimalnog poreza („Stup 2“).

Stup 1 „rezidualnu dobiti“ definira kao dio dobiti koji premašuje rentabilnost prometa (povrat od prodaje) za 10 %. Takvom definicijom rezidualna dobit približava se pojmu „viška dobiti“. Postavljeni cilj je, zapravo, drugi: Rezidualna dobit konceptualno predstavlja zamjenu za premještenu dobit iz poreznih razloga. Određeni dio rezidualne dobiti trebalo bi oporezivati u državi u kojoj poduzeće isporučuje usluge na tržištu. Tržišna država trebala bi zadržati pravo oporezivati 25 % rezidualne dobiti relevantnog poduzeća (iznos A). Ako je odgovarajuća dobit prethodno prebačena u države s niskim porezima, za očekivati je da će prvi stup u prosjeku dovesti do većeg oporezivanja rezidualne dobiti. U tim slučajevima učinak će biti sličan porezu na višak dobiti, čak i ako donesena mjera ima drugačije postavljeni cilj. 

Stup 2  uvodi globalni minimalni porez. Najnoviji prijedlozi predviđaju „izuzeća temeljena na tvarima“ („Substance-based Carve-Outs“): Poduzećima bi u početku trebalo dozvoliti da od dobiti mogu odbiti 8 % nematerijalne imovine i 10 % iznosa isplaćenih plaća. Te bi iznose u nadolazećim godinama trebalo postupno reducirati. Samo ona dobit koja bi premašivala te iznose podlijegala bi minimalnom porezu. To bi za posljedicu imalo činjenicu da bi poduzeća sa značajnom realnom gospodarskom aktivnošću i sjedištem u državama s niskim porezima podlijegala minimalnom porezu samo u situaciji ako bi njihova dobit premašivala „izuzeća temeljena na tvarima“, dakle, ako bi bila profitabilna. Taj učinak sličan je učinku koji ima porez na višak dobiti, iako je stvarni cilj i ovdje drugačiji: Izuzimanja trebaju spriječiti da se minimalni porez odnosi na poduzeća koja dobit, zapravo, prikazuju u državama s nižim porezima, iako i tamo mogu prikazivati realnu gospodarsku aktivnost koja može opravdavati prikazanu dobit.

Otuda proizlaze akademski zahtjevi za donošenjem eksplicitnog poreza na višak dobiti u okviru međunarodnih poreznih reformi. Christians i Diniz Magalhaes (2020) pozivaju na uvođenje takvog stupa (Stup 3) kojim bi se uveo globalni porez na višak dobiti („Global Excess Profits Tax“). Autori opravdavaju takav porez na višak dobiti nepostojanjem globalnog antimonopolskog tijela. Bez globalno koordiniranih mjera globalna platformska poduzeća, koja imaju dominantnu tržišnu poziciju, nije moguće adekvatno regulirati u smislu prava tržišnog nadmetanja. Tržišna moć omogućava ekonomsku rentu koju je potrebno parcijalno zahvatiti porezom na višak dobiti (Christians i Diniz Magalhaes, 2020.). Za potrebe definicije viška dobiti trebalo bi odlučiti na korištenje u Stupu 1 implementirane razlike između redovite dobiti (prosječnog povrata u slučaju normalne poduzetničke djelatnosti, npr. u visini povrata od prodaje od 10 %) i rezidualne dobiti (povrata koji je stvarno realiziran iznad rutinske dobiti). Takav porez na rezidualnu dobit trebalo bi uvesti na globalnoj razini i potom prihode ostvarene njegovim ubiranjem na istoj toj globalnoj razini razdijeliti. Takav porez mogao bi odgovarati poimanju pravednosti mnogih, ali njime ipak nije moguće prevladati osnovni problem koji se ogleda u iskrivljenju tržišne moći.  

1. 7.       ODNOS PREMA POREZU NA DOBIT

Rasprava o porezu na višak dobiti redovito podrazumijeva da se „višak dobiti“ već zahvaća porezom u okviru redovnog oporezivanja dobiti. „Višak dobiti“ – kao, uostalom, i sva druga oporeziva dobit – u Njemačkoj prosječno podliježe stopi od 30 %. Država, dakle, takvim oporezivanjem već sudjeluje u višku dobiti.

Ako bi se višak dobiti oporezivao većom poreznom stopom odnosno podlijegao dodatnom porezu, tada bi se postojeće asimetrično oporezivanje dobiti i gubitaka dodatno povećalo. U slučaju gubitka  – zbog ograničenih mogućnosti prijenosa gubitka odnosno minimalnog oporezivanja u slučaju prijenosa gubitka – redovito nije moguć puni povrat poreza, dok se dobit u cijelosti oporezuje. Tako nastala asimetrija u poduzetničkom oporezivanju smanjuje poticaje investicijama i inovacijama, naročito za rizične investicije (Langenmayri Lester, 2018). Ako bi dobit podlijegala još jednom dodatnom porezu odnosno ako bi poduzeća morala strahovati zbog mogućeg uvođenja takvog poreza na višak dobiti, dolazi do ponovnog jasnog smanjenja poticaja ulaganjima.

Kao alternativa dodatnom porezu na višak dobiti zamisliv je slučaj da se postojeće oporezivanje dobiti, naročito porez na dobit, snažnije usmjeri prema oporezivanju ekonomske rente. U tom smislu, računovodstvene kamate na vlastiti kapital moglo bi se oduzeti od porezne osnovice. To bi imalo dvostruku prednost: Prvo, jednako bi se tretirao vlastiti i strani kapital i u skladu s tim odustalo bi se od čisto porezno induciranog prekomjernog korištenja stranog kapitala. Drugo, takav bi porez – pod pretpostavkom da su u cijelosti odbijeni troškovi vlastitog kapitala – oporezivao pravu ekonomsku dobit, tj. ekonomsku rentu. U tom slučaju, prema teoriji, porez više ne bi utjecao na donošenje odluka o investicijama (Deverux i Freeman, 1991.). U stvarnosti, računovodstvene kamate na vlastiti kapital razlikuju  se od pravih troškova kapitala. U skladu s time, empirijska istraživanja postojećih odbitaka na ime korporativnih obveznica nemaju pozitivan investicijski učinak (Hebous i Ruf, 2017.). Čak I kada bi se u okviru poreza na dobit izvršio odbitak troškova vlastitog kapitala te bi se oporezivanje defactousmjerilo na ekonomsku dobiti, stvarno zacrtani cilj u tom slučaju drugačiji je negoli u trenutno raspravljanom porezu na višak dobiti: Cilj bi bio neutralnost financiranja i investicija, a ne ciljano oporezivanje krizne dobiti. 

Aktualni prijedlog Komisije EU za novim oblikovanjem poduzetničkog oporezivanja u Europi predviđa pomak u pravcu neutralnosti financiranja i investicija (vidi Europska Komisija 2022).  Predloženi „odbitak na ime financiranja duga izdavanjem obveznicama“ („debt equity bias reduction allowance“, DEBRA) povezuje odbitak računovodstvenih kamata na vlastiti kapital s ograničenjem mogućnosti poreznog odbitka kamata na strani kapital. Ako bi se ograničila mogućnost poreznog odbitka kamata na strani kapital, ostaje nejasno bi li tako definirana dobit bila bliža ekonomskoj renti negoli je to slučaj sada. U tom slučaju cilj prihvaćanja odredbe ponovno ne bi bilo oporezivanje krizne dobiti, negoli jačanje (snažnije) financiranje poduzeća vlastitim kapitalom.

Iako Znanstveno vijeće iz gore navedenih razloga skeptično gleda na uvođenje poreza na višak dobiti za pojedine branše odnosno u specifičnim situacijama, iznesena razmišljanja ne govore protiv načelnog daljeg razvitka oporezivanja poduzeća u pravcu jačeg oporezivanja čiste dobiti, koja bi u idealnom slučaju mogla voditi neutralnosti financiranja i boljim investicijskim poticajima. Sa stanovišta učinkovitosti, prilagođavanje porezne definicije dobiti onoj ekonomskoj definiciji dobiti može se pozdraviti. Međutim, ako bi se porezne stope održavale konstantnim, moglo bi se računati s nižim poreznim prihodima. Zagovornici poreza na višak dobiti, međutim, obično imaju za cilj ostvariti više, a ne manje poreznih prihoda.

1. 8.       SAŽETAK

U kriznim vremenima često dolazi do izmjene iznenadnih nestašica. Cijene vrtoglavo rastu ili padaju. Brze izmjene stvaraju pobjednike i gubitnike u tim kriznim vremenima. Iznimno veliku poduzetničku dobit, do koje dolazi zbog takvih promjena u uvjetima oskudice, znatni dijelovi stanovništva smatraju naročito nepravednom. U kriznim razdobljima iznova se aktualizira rasprava o tome treba li oporezivati visoku dobit povezanu s krizom. Mišljenje poziva na oprez prilikom korištenja takvog popularnog, ali dugoročno opasnog poreza na višak dobiti.

-          Pravu ekonomsku dobit teško je u praksi utvrditi, zbog čega prilikom pokušaja njezina oporezivanja mogu nastati štetni učinci koji dovode do iskrivljenja njezine alokacije.

-          Pokušaj da se korištenjem heuristike približno odredi višak dobiti vodi proizvoljnim opterećenjima i iskrivljenjima u proizvodnoj strukturi.

-          Konkretno, dugoročne dobitke često generira sama država – putem regulative ili postupaka državne nabave.

-          Gospodarske aktivnosti podložne su velikim oscilacijama. Međusobno se suprostavljaju dobitci I gubitci u godinama koje slijede jedna drugu. Oporezivanje iznad prosječne dobiti u dobrim godinama dovelo bi do smanjenog nastupa na tržištu i samim time smanjenja ukupne gospodarske razine usluga.

-          Privremeno iznadprosječni dobitci u tržišnom gospodarstvu imaju fundamentalni upravljački učinak. Omogućavaju usmjeravanje više sredstava u tim područjima i na taj način smanjuju nestašice. Oporezivanje iznad prosječne dobiti onemogućilo bi takve učinke preusmjeravanja i trajno zacementiralo nestašice

-          Porez na višak dobiti može se pokazati kobnim po inovacijsku snagu gospodarstva. Inovacijsko tržišno nadmetanje uobičajeno generira mnoge gubitnike i svega nekoliko dobitnika. S dobro osmišljenim okvirnim uvjetima djelovanja,  takvo inovacijsko nadmetanje ide u prilog društvu. Ako bi ex post došlo do oporezivanja dobiti, to bi uklonilo ae ante poticaje za sudjelovanje u takvim produktivnim inovativnim utrkama.

-          Opasnost od prekomjernog poreza na višak dobiti postoji i gleda li se s političko-gospodarskog stanovišta. Povjerenje u njemački porezni sustav zasniva se na njegovim obvezujućim pravilima. Pitanje u kojim sektorima, s kojim proizvodima i u kojim fazama svjetskih kretanja dolazi do ostvarenja takve dobiti, za visinu oporezivanja ne igra nikakvu ulogu. Ad hoc oporezivanje pojedinih djelatnosti dovelo bi do uništavanja stvorenog povjerenja.

-          Teško se vjerodostojnim mogu smatrati obećanja da se takvo posebno oporezivanje nikad više neće koristiti. Jednom uvedeno ono stvara opasnost da bi se stalno stvarala nova posebna činjenična stanja koja bi opravdala selektivno oporezivanje pojedinih branši ili grupa. To bi moglo imati goleme posljedice na dugoročnu spremnost za ulaganje.

-          Aktualni planovi za dalji razvoj oporezivanja dobiti već sadrže elemente oporezivanja viška dobiti. Snažnije orijentiranje poduzetničkog oporezivanja prema čistoj dobiti u idealnom slučaju vodilo bi neutralnosti financiranja i boljim poticajima za ulaganje. S time povezano smanjenje porezne osnovice za posljedicu bi moglo imati gubitak poreznih prihoda. 

Generalno govoreći, Znanstveno vijeće ne savjetuje uvođenje poreza na višak dobiti. Prema Vijeću, kratkoročno gledano uvođenje takvog poreza bio bi politički oportun potez, ali bi, dugoročno gledano, to bio štetan potez.

Preveo i prilagodio:

Prof. dr. sc. Nikola Mijatović