1. Uvodno

Digitalizacija i inovacije sve značajnije utječu na razvoj financijske industrije (eng. fintech) te se pojavljuju novi oblici temeljnog bankarstva, poput Revolut-a, banaka koje nemaju fizičkih poslovnica, već se cjelokupno poslovanje odvija putem interneta i udaljene korisničke podrške. Procesima digitalizacije svih industrija pa tako i financijske industrije nastaju novi proizvodi i usluge koji na disruptivan način mijenjaju dosadašnje navike korisnika.

Pojava virtualnih valuta dodatno utječe na potencijalno značajne promjene koje će tek doći do izražaja kada se virtualne valute u potpunosti prilagode zakonskim regulativama, odnosno kada se regulative usklade sa potencijalima virtualnih valuta.

S druge strane, određene države najavljuju ukidanje papirnatog novca i zadržavanje samo njegovog bezgotovinskog elektroničkog oblika. Elektronički novac jest elektronički, uključujući i magnetski, pohranjena novčana vrijednost koja je izdana nakon primitka novčanih sredstava u svrhu izvršavanja platnih transakcija u smislu zakona kojim se uređuje platni promet i koju prihvaća fizička ili pravna osoba koja nije izdavatelj toga elektroničkog novca, a koja čini novčano potraživanje prema izdavatelju.

Potrebno je odmah istaknuti da virtualne valute i elektronički novac nisu isto. Razlike i specifičnosti će biti detaljnije pojašnjene u narednim točkama, no za početak potrebno je reći kako virtualne valute nisu elektronički novac jer se suštinski ne mogu smatrati novcem, odnosno one nisu pohranjena novčana vrijednost ili novčano potraživanje prema izdavatelju.

Naime, u skladu sa Zakonom o elektroničkom novcu[¹] izdavatelj elektroničkog novca dužan je imatelju elektroničkog novca na njegov zahtjev isplatiti novčanu vrijednost elektroničkog novca (iskup elektroničkog novca), i to po nominalnoj vrijednosti. Za razliku od toga, vrijednost virtualnih valuta po kojoj ih njihovi imatelji mogu unovčiti najčešće, zbog brzih i velikih promjena cijene, ne mora biti jednaka novčanoj vrijednosti koju su prethodno u njih uložili.

2.        Tržište virtualnih valuta

Tijekom posljednjih godina trgovanje i ulaganja, ali i korištenje virtualnih valuta, prije svega kriptoimovine, u dnevnim financijskim transakcijama značajno su uzeli maha. Tempo rasta i razvoja tržišta virtualnih valuta, kao i poveznica s klasičnim financijskim tržištima, značajno je brži od nužnog razvoja pratećeg regulatornog okvira tog tržišta.

Stoga je i stupanj zaštite korisnika i ulagatelja u ovu vrstu imovine trenutno značajno manji nego što je to slučaj kod klasičnih financijskih usluga, iako se na razini Europske unije (EU) uspostavljaju mehanizmi regulacije i nadzora tržišta virtualnih valuta.

Jedna od možda najvažnijih karakteristika virtualnih valuta je činjenica da nije centralizirana, nije prihvaćena kao legitimni način plaćanja već je nastala posredstvom ponude i potražnje na tržištu. Obzirom da ne ispunjavaju osnovne funkcije novca, virtualne valute se ne smatraju novcem. Ne predstavljaju mjerilo vrijednosti jer još uvijek nisu priznate kao mjera usporedbe relativnih cijena između dobara i usluga. Nadalje, ne ispunjavaju ni uvjete da bi bile priznate kao sredstvo razmjene obzirom da je njihova upotreba još uvijek iznimno mala i ograničena na određenu skupinu koja ih priznaje kao sredstvo plaćanja.

Na razini EU-a i u Hrvatskoj trgovanje kriptovalutama nije regulirano propisima iz područja financijskih usluga, izuzev u dijelu sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma. Tako je od početka 2020. Hanfa[²] u odnosu na trgovanje kriptovalutama nadležna za područje primjene Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma[³] i to u odnosu na osobe koje se bave djelatnošću pružanja usluga razmjene virtualnih i fiducijarnih valuta i/ili pružanja skrbničke usluge novčanika. Hanfa kroz svoje nadzorne aktivnosti provjerava provode li takve osobe sve mjere i postupke propisane tim zakonom.

Hrvatski građani, ali i kompanije u svom poslovanju sve više prihvaćaju virtualne valute. No, njihova je financijska pismenost mnogo slabija od informatičke, pa se izlažu golemu riziku prilikom ulaganja i izvršavanja platnog prometa u virtualnim valutama.

Prosječni građanin ne razumije što su virtualne valute, ali unatoč tomu interes za npr. Bitcoin[⁴] i druge vrste raste, i to uglavnom zbog vjerovanja u mogućnost brze zarade. Glavna opasnost u tom virtualnom novčanom sustavu jest da ne postoji zaštita potrošača, odnosno korisnika sustava jer nema nikakvo jamstvo niti adrese kojoj se pojedinac može obratiti uoči li bilo kakve nepravilnosti ili povredu svojih prava.

Potrebno je stoga oprezno ulaziti u ovakav sustav jer postoje pojedinci koji iskorištavaju ljude koji vrlo malo znaju o ovoj temi. U nastavku ćemo detaljnije pojasniti što su to virtualne valute i koje specifičnosti ih karakteriziraju.

2.1.  Što su virtualne valute

Kao jedna od najrasprostranjenijih i najčešće korištenih definicija virtualnih valuta je ona od Europskog nadzornog tijela za bankarstvo koja virtualne valute definira kao „ digitalni prikaz vrijednosti koje nisu izdane od strane središnje banke ili tijela javne vlasti niti su nužno vezane uz fiat valute[⁵], ali ih fizičke ili pravne osobe prihvaćaju kao sredstvo razmjene koje se može elektronički prenositi, pohraniti te se može njime trgovati.”

Iako se virtualne valute formalno ne smatraju novcem, može se reći da su “suvremenioblikprivatnog novca”. Zahvaljujući njihovim tehnološkim svojstvima, transakcije virtualnim valutama se smatraju sigurnim, transparentnim i brzim što im daje dobre izglede za daljnji razvoj.

Unatoč tome, malo je vjerojatno da će uslijed transakcija virtualnim valutama biti osporen dominantan položaj državnih valuta i središnjih banaka, posebno onih u glavnim valutnim područjima. Kao i kod ostalih inovacija, virtualne valute predstavljaju izazov financijskim regulatorima, posebno zbog anonimnosti i prekograničnog karaktera.

Ponuda pojedinačne virtualne valute je limitirana i bazira se na početnim postavkama kompliciranih algoritama, što može u konačnici utjecati na kretanje cijena virtualnih valuta, koja se u tom slučaju formira na temelju potražnje za istima. Razmjena virtualnih valuta se odvija na burzama virtualnih valuta, dok se iste pohranjuju u digitalne novčanike.

Razvoj virtualnih valuta donosi nove socio-ekonomske i financijske izazove te se postavlja pitanje statusa quo kojeg trenutno imaju od strane monetarne vlasti. Razmatra se njihova teoretska pozadina i mogućnost utjecaja na realnu ekonomiju. Proučava se rizik pranja novca pomoću virtualnih valuta te mogućnost i način stavljanja virtualnih valuta pod zakonski okvir i nadzor. Razvoj virtualnih valuta doprinijeti će i promjenama posrednih ciljeva monetarne politike. Pozitivne karakteristike virtualnih valuta su minimalan trošak izdavanja i velika brzina transakcija, bez obzira na lokaciju i vrijeme.

Prema HNB-u “virtualne valute nisu zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj, nisu strana valuta (deviza), u skladu sa zakonom nemaju ni svojstva elektroničkog novca, a trgovanje i plaćanje virtualnim valutama ne može se smatrati platnom uslugom. Stoga organizacije ili pojedince koji izdaju virtualne valute ili njima trguju nije licencirala Hrvatska narodna banka, niti ona nadzire njihovo poslovanje, kao ni bilo koja druga institucija u RH.”

Europska središnja banka (ECB) 2012. godine definira virtualnu valutu kao “vrstunereguliranog digitalnog novca koji izdaju i obično kontroliraju njegovi programeri, akoristese i prihvaćaju među članovima određene virtualne zajednice.”

Prema definiciji FATF[⁶] virtualna valuta je ”digitalni prikaz vrijednosti kojom semože digitalno trgovati i funkcionira kao (1) medij razmjene; i/ili (2) obračunskajedinica;i/ili (3) prodavaonica vrijednosti, ali nema status legalnog plaćanja, (tj. kadajeponuđena kreditoru,  valjana je i zakonita ponuda plaćanja) u bilo kojoj jurisdikciji.”

Virtualna valuta je uglavnom oblik nereguliranog digitalnog novca koji se ne izdaje, za kojeg ne garantiraju nacionalne centralne banke i koja se koristiti kao sredstvo razmjene. Virtualne valute postoje u mnogim oblicima, digitalnog su karaktera i nemaju fizičku reprezentaciju, osim što se mogu isprintati u nekom od kodnih oblika.

Uz mnoge prednosti, virtualne valute očigledno imaju i mnoge nedostatke te mogućnost zlouporabe. Ipak, bez obzira na visoku volatilnost, ali i evidentno nerazumijevanje pojedinaca koji njima trguju, svejedno uživaju veliku i rastuću popularnost. Prije svega, najpoznatije i najkorištenije su kriptovalute, od kojih se posebno ističu Bitcoin te Ethereum, ali zadnje vrijeme sve više i kriptovalute povezane sa virtualnom stvarnošću kao npr. Decentraland, Sandbox i Enjin.

Kriptovalute su uži pojam, ubrajaju se u virtualne valute koje spadaju u digitalni novac, odnosno digitalnu valutu koja se definira kao najširi pojam svega navedenog, dok je elektronički novac izvan ove podjele.

EU priprema regulatorni okvir za tržište kriptoimovine (prijedlog Uredbe o tržištima kripto imovine, engl. Markets in Crypto-assets Regulation, MiCA) kojom bi bili regulirani subjekti koji pružaju usluge povezane s kriptoimovinom, primjerice usluge skrbništva i upravljanja kriptoimovinom u ime trećih strana te savjetovanja o kriptoimovini.

Za razliku od trenutačne situacije, usluge u vezi s kriptoimovinom smjele bi pružati pravne osobe koje imaju registrirano sjedište u državi članici EU-a, a koje su dobile odobrenje za pružanje takvih usluga od nadležnog nadzornog tijela. Regulativom bi se regulirali i izdavatelji kriptoimovine koji namjeravaju nuditi kriptoimovinu ili tražiti uvrštenja na platforme za trgovanje kriptoimovinom u EU-u. Očekuje se kako će spomenuta uredba stupiti na snagu 2024. godine.

2.2.  Kriptovalute

Kriptovalute bi najjednostavnije bilo opisati kao digitalni novac. Ovakvom definicijom ne bi pogriješili, međutim ne bi bili dovoljno precizni jer je kriptovaluta puno više od sredstva plaćanja. Kriptovaluta se najviše u realnom životu koristi kao sredstvo plaćanja, iako trenutno u maloj količini kada bi gledali ukupna svjetska plaćanja. Iza kriptovaluta stoji kompletno drugačije shvaćanje ekonomije i proizvodnje novaca, kao i blockchain tehnologija koju je teško tehnološki i po značaju usporediti sa bilo čime do sada.

Kriptoimovina ili kriptovaluta, kako ih tko naziva, podrazumijeva decentralizirane kriptografske zapise koje od kopiranja ili druge vrste zloupotrebe štiti blockchain tehnologija. Iako su moderno rješenje i svojevrstan otpor bankama, korijene vuku u klasičnom ekonomskom načelu – zakonu ponude i potražnje.

Definicija, odnosno riječ “kripto“ dolazi od riječi “kriptiranje“ ili šifriranje, što označava matematički pristup zaštite informacija. Kriptovalute su digitalni zapisi o određenim vrijednostima pohranjenim u digitalnim bazama.

Pojednostavljeno rečeno, kriptovaluta je digitalni novac (valuta), kreiran u digitalnom obliku kao sredstvo digitalne razmjene. Egzistiraju samo na internetu i nije ih izdala, niti ih nadzire, središnja banka ili neka država. Upravo zato što ih ne nadzire središnja banka, “formalno” nisu novac. Kriptovalute predstavljaju vrstu digitalnog novca, a transakcije koje se obavljaju kriptovalutama temelje se na kriptografskim algoritmima, tj. na kriptografski šifriranom sustavu plaćanja.

Da bi postavili takav decentralizirani sustav, tvorci kriptovaluta morali su riješiti glavni problem koji je sprječavao sve takve pokušaje u prošlosti - riješiti usklađivanje evidencije (npr. da isti korisnik ne plati dva puta istim novcem i zloupotrijebi ga i sl.). Navedeno je moguće upravo zahvaljujući tehnologiji blockchaina.

Termin blockchain jednostavno se može prevesti na hrvatski jezik kao lanac blokova. Riječ je o podatkovnim blokovima koji su povezani u jednosmjerni lanac, i u kojem svaka nova karika, odnosno blok, zavisi o vrijednosti prve starije karike. Kako to obično biva u informatici kad je nužna sigurnost i određena razina privatnosti, povezivanje blokova u lanac temeljeno je na kriptografiji.

Blockchain predstavlja glavnu ili javnu “knjigu“ u koju se zapisuju sve ovakve transakcije i vrijednosne izmjene jedinica kriptovaluta. Svaki se zapis temelji na složenoj matematičkoj kriptografiji i zapisuje se u slijedu, jedan blok šifri iza drugoga te tako stvaraju lanac blokova.

2.2.1. Trgovanje kriptovalutama

Ulaganje u kriptovalute jest ulaganje visokog rizika. Pri ulaganju u virtualne valute postoji, naime, velik broj operativnih i drugih rizika gubitka imovine. Također, nema osiguranja ulaganja u takav vid imovine.

Velikom broju rizika posebno pogoduje brz razvoj stotina mreža virtualnih valuta, nereguliranost, izloženost prema krađi ili gubitku podataka, globalni karakter i velike oscilacije vrijednosti virtualnih valuta, pa su i dosad zabilježene brojne kompromitacije.

Kako virtualne valute omogućuju provođenje anonimnih ili pseudoanonimnih transakcija kojima je teško ući u trag, pretpostavlja se kako se mrežama virtualnih valuta, među ostalim, koristi i za transakcije povezane s kaznenim djelima, uključujući pranje novca i financiranje terorizma. Iz tog razloga, a u skladu s propisima o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, financijske institucije mogu biti ograničavane u pružanju usluga povezanih s virtualnim valutama.

Kada je riječ o osiguranju ulaganja u virtualne valute, valja naglasiti da ono ne postoji. Nasuprot osiguranju depozita u poslovnim bankama u iznosu do 100 tisuća eura po deponentu ili zaštiti ulagatelja u investicijske fondove u iznosu do 150 tisuća kuna, kod virtualnih valuta takve institucionalne i novčane zaštite nema. Ako organizacija ili pojedinac koji izdaje virtualne valute ili njima trguje propadne ili nestane, imatelji virtualnih valuta svoja sredstva mogu potraživati jedino u građanskopravnom postupku. Također, svi koji trguju virtualnim valutama trebaju voditi računa o eventualnim poreznim obvezama koje iz toga proizlaze.

Na pitanje je li ulaganje u kriptovalute budućnost, u smislu hoće li kriptovalute zamijeniti trenutne valute – nije moguće dati jednoznačan odgovor i onaj tko tvrdi da zna odgovor na takvo pitanje, ipak je u zabludi. Nemoguće je predvidjeti takav tijek događaja, predvidjeti odluke središnjih banaka i političkih vodstava država.

Upravo kombinacija dobre financijske i informatičke pismenosti predstavlja podlogu za potpuno razumijevanje kriptovaluta, a kako bi se u konačnici moglo i kontrolirano izlagati riziku ulaganja u ove vrste virtualnih valuta. Ipak, i u RH sve je više fizičkih osoba, ali i poduzetnika koji se odlučuju na ulaganja u kriptovalute.

Kako ne bi trgovali samo temeljem emocija, vijesti medijskih portala ili preporuka ostalih ljudi, moramo naučiti kako samostalno izraditi tehničku i fundamentalnu analizu kriptovaluta. No, to samo po sebi također nije dovoljno. Bez dobrog upravljanja rizicima i strategijom trgovanja kriptovalutama, naša analiza je beskorisna jer neće uvijek sve ići po planu.

Kao digitalna novčana jedinica, kriptovaluta ima sve osobine prave valute, osim što ju ne emitira središnja banka, već se generira isključivo digitalno, te kao što posjedujete svoj novac na računu u banci, tako i svoje kriptovalute pohranjujete primjerice u svom “digitalnom novčaniku“.

Jedan od načina na koji fizička ili pravna osoba može postati vlasnikom kriptovalute je zamjenom neke od tzv. fiat-valute za npr. Bitcoin (koja je još uvijek trenutno najpoznatija kriptovaluta) ili bilo koje druge kriptovalute na raznim mrežnim portalima (burzama) koji nude takvu uslugu. Osim toga, kriptovalute ili virtualne valute mogu se kupiti odnosno zamijeniti za neku od fiat-valuta na specijaliziranim bankomatima koji trenutno postoje u svega nekoliko hrvatskih gradova poput Rijeke, Pule, Splita i Zagreba.

U ovom djelu treba spomenuti kako postoje razne burze kriptovaluta na kojima se iste može kupiti, pohraniti i postati vlasnikom, ali isto tako moguće je samo “izložiti” se tečaju kriptovaluta, što je nešto slično kao da se kladimo na tečaj kriptovalute u budućnosti.

Trgovanje virtualnim valutama, odnosno ulaganje u kriptoimovinu nije posebno regulirano te shodno tome ne postoje određeni zaštitni mehanizmi i kontrole za ulagatelje, kao što je slučaj kod trgovanja dionicama ili drugim klasičnim financijskim instrumentima. Riječ je o špekulativnim ulaganjima koja su zbog svoje visoke volatilnosti, ali i drugih tržišnih rizika, visokorizična. Takva ulaganja mogu biti posebno rizična za male ulagatelje, i to osobito one koji nemaju sve informacije o obilježjima kriptovaluta i/ili nemaju dovoljno predznanja iz područja financija i tehnologije na kojoj se zasnivaju kriptovalute.

S obzirom na visoki stupanj digitalizacije kod kriptotržišta postoji i izražena opasnost od “phishinga” tj. rizika krađe identiteta, privatnih ključeva i računa preko lažiranih internetskih stranica. Osim toga ulagatelji su izloženi i prevarama kojima ih se navodi na uplate za trgovanje na lažnim stranicama i platformama. Rizik je značajan s obzirom na to da takve platforme nijedan regulator ne licencira.

2.2.2. Oporezivanje kriptovaluta

Kriptovalute su prisutne na tržištu više od desetljeća, međutim implementacije, mišljenja i prijedlozi o regulaciji istih još uvijek nisu globalno usklađeni. Upravo iz tih razloga porezna obveza predstavlja glavnu zabrinutost ulagačima u kriptovalute zbog najčešće nejasnih i kompleksnih poreznih zakona. Republika Hrvatska još uvijek nema “Zakon o kriptovalutama”, ali trgovanje kriptovalutama je regulirano kao oblik investicije kroz Zakon o porezu na dohodak[⁷].

Ministarstvo financija (Porezna uprava) nadležno je za porezni tretman kriptovaluta, te sukladno njihovom mišljenju porez na kriptovalute promatra se kroz Zakon o porezu na dohodak po osnovi kapitalne dobiti, tj. prema članku 67. navedenog zakona. Kapitalna dobit je razlika između vrijednosti koju je porezni obveznik uložio na početku trgovanja i koju je zaradio pri dospijeću ili prodaji te financijske imovine tj. kriptovaluta.

Iz Porezne uprave je priopćeno kako je porezni obveznik dužan porez na dohodak od kapitala po osnovi kapitalnih dobitaka, obračunati, obustaviti i uplatiti do posljednjeg dana veljače tekuće godine za sve kapitalne dobitke ostvarene u prethodnoj godini, umanjene za ostvarene kapitalne gubitke. Sukladno izmijenjenom zakonu na dohodak koji je stupio na snagu 1. siječnja 2021., na kapitalnu dobit obveznik je dužan platiti porez od 10 posto te dodatno prirez, ukoliko je isti propisan.

Međutim, kriptovalute se mogu stjecati kako smo ranije rekli i “rudarenjem” koje se također oporezuje se na temelju Zakona o porezu na dohodak, točnije, porez se plaća na drugi dohodak ili dohodak od samostalne djelatnosti, ovisno o tome obavlja li se “rudarenje” kontinuirano.

Iz Porezne uprave napominju da ukoliko porezni obveznik “rudarenje” obavlja kontinuirano i s namjerom stjecanja dohotka u dužem vremenskom razdoblju te mu je to “osnovno zanimanje”, po toj osnovi obvezan je registrirati samostalnu djelatnost i dohodak utvrditi sukladno člancima 30. do 35. Zakona o porezu na dohodak (a može to učiniti i dobrovoljno ako samo povremeno ostvaruje dohodak po toj osnovi).

Isto tako, ako fizička osoba stekne određeni iznos kriptovaluta za određenu protučinidbu, primjerice, gledanje oglasa, ispunjavanje anketa, promociju određenih proizvoda na vlastitoj web-stranici ili drugim načinima oglašavanja, po toj osnovi utvrđuje se drugi dohodak ili dohodak od samostalne djelatnosti kako je prethodno navedeno.

No, ukoliko imatelj kriptovaluta u svom „digitalnom novčaniku“ kriptovalutu drži dulje od 2 godine, onda nije u obvezi plaćati porez na dohodak niti podnositi izvještaj Poreznoj upravi bez obzira na ostvareni kapitalni dobitak prilikom prodaje kriptovalute. Dakle, za primjenu tog općeg izuzeća, dovoljno je „držati“ kriptovalutu 2 godine, odnosno ne otuđiti ju u kraćem roku od 2 godine od dana stjecanja iste.

Ako porezni obveznik u poreznoj godini ostvari zaradu na trgovanju pojedinim vrijednosnicama ili financijskim instrumentima, a na drugima zabilježi gubitak, dohodak od kapitalnih dobitaka utvrđuje se na razini godine, kao razlika između ukupne zarade i gubitaka ostvarenih u toj poreznoj godini.

Svaka fizička i/ili pravna osoba koja trguje bilo kojom kriptovalutom, dužna je voditi evidenciju o stjecanju i otuđenju kriptovaluta prema datumu obavljenog trgovanja. Evidencija se vodi prema metodi uzastopnih cijena ili FIFO „First In – First Out“, a mora sadržavati: podatke o vrsti financijskog instrumenta, datum kupnje, količinu i broj, nabavnu cijenu po jedinici svake vrste digitalnog novca i ukupnu cijenu za svaku transakciju.

Osim što mora voditi evidenciju, porezni obveznik dužan je do kraja veljače Poreznoj upravi dostaviti obrazac JOPPD s podacima o dohotku od kapitalnih dobitaka i platiti porez na dohodak po stopi od 10%, uvećanu za prirez.

Također, za ostvareni kapitalni dobitak iz inozemstva, rezident RH, ukoliko mu je ustegnut porez na dohodak u zemlji isplate, upisuje se u Registar poreznih obveznika (ukoliko mu je to prvi primitak) i predaje INO-izjavu o plaćanju predujma poreza na dohodak u inozemstvu nadležnoj ispostavi Porezne uprave. Ako porezni obveznik ne preda INO-IZJAVU, obvezan je prijaviti dohodak na obrascu JOPPD do kraja veljače te, ako želi iskoristiti pravo uračunavanja poreza plaćenog u inozemstvu u ukupnu poreznu obvezu, predati i obrazac INO-DOH.

Obrazac JOPPD porezni obveznik nije dužan dostaviti Poreznoj upravi ukoliko je na razini porezne godine ostvaren ukupni gubitak na osnovi trgovanja svim vrijednosnicama i financijskim instrumentima kojima je porezni obveznik trgovao, ili je ostvareni kapitalni dobitak manji od 112,00 kn. Isto tako, nije moguće prenositi gubitak na sljedeću poreznu godinu i kao takav ne može se upotrebljavati za umanjenje dohotka po osnovi kapitalne zarade ostvarene u istoj državi u istoj poreznoj godini.

2.3.  Platni promet i virtualne valute

Virtualne valute nisu novac jer ne ispunjavaju osnovne funkcije novca i kao takve nisu zakonito sredstvo razmjene u Republici Hrvatskoj. Na to posebno utječe velika kolebljivost njihove vrijednosti, kao i činjenica da se ponuda pojedine virtualne valute zasniva isključivo na tehnološkim rješenjima, a ne na potrebama gospodarstava ili monetarnog sustava.

Virtualne valute nisu zakonsko sredstvo plaćanja u RH, nisu strana valuta (deviza), u skladu sa zakonom nemaju ni svojstva elektroničkog novca, a trgovanje i plaćanje virtualnim valutama ne može se smatrati platnom uslugom. Stoga organizacije ili pojedince koji izdaju virtualne valute ili njima trguju nije licencirala HNB, niti ona nadzire njihovo poslovanje, kao ni bilo koja druga institucija u RH.

One nisu mjerilo vrijednosti jer se njima ne koristi kao mjerom usporedbe relativnih cijena između različitih dobara i usluga te nisu sredstvo razmjene jer je njihova upotreba zasad iznimno mala. Također, virtualne valute ne mogu se smatrati sredstvom štednje jer se zasad ne prepoznaje da ulagači i imatelji virtualnih valuta očekuju sigurnu i stabilnu štednju, već su ponajprije motivirani brzom i mogućom iznimno velikom zaradom, što se može smatrati spekulativnom potražnjom.

Na kraju, nejasna je pozadinska vrijednost virtualnih valuta, među ostalim zbog toga što se cijela shema njihova stvaranja zasniva na iznimno složenim i sofisticiranim tehnološkim procesima koji nisu lako shvatljivi i jasni širokoj javnosti.

Virtualnim valutama ne izvršavaju se platne transakcije u skladu sa Zakonom o platnom prometu niti se trgovanje i plaćanje virtualnim valutama mogu smatrati platnim uslugama. Isto tako, virtualne valute nisu ni elektronički novac jer se suštinski ne mogu smatrati novcem, odnosno one nisu pohranjena novčana vrijednost ili novčano potraživanje prema izdavatelju.

Naime, u skladu sa Zakonom o elektroničkom novcu izdavatelj elektroničkog novca dužan je imatelju elektroničkog novca na njegov zahtjev isplatiti novčanu vrijednost elektroničkog novca (iskup elektroničkog novca), i to po nominalnoj vrijednosti. Za razliku od toga, vrijednost virtualnih valuta po kojoj ih njihovi imatelji mogu unovčiti najčešće, zbog brzih i velikih promjena cijene, nije jednaka novčanoj vrijednosti koju su prethodno u njih uložili.

Iako korištenje virtualnih valuta nije ilegalno, u većini europskih država prevladava mišljenje da virtualne valute ne udovoljavaju pravnim kriterijima da bi mogle biti kvalificirane kao zakonsko sredstvo plaćanja, elektronički novac ili instrument plaćanja. Stoga u tim zemljama u postojećem regulatornom okviru institucije ne reguliraju niti nadziru kupnju, prodaju ili bilo koji drugi oblik ulaganja i korištenja virtualnih valuta.

Želi li poslodavac svojim zaposlenicima isplatiti plaću u kriptovalutama, prema Zakonu o porezu na dohodak, takva isplata bi se smatrala primitkom u naravi. Na takvu vrstu primitka trebalo bi obračunati porez na dohodak i doprinose prema tržišnoj cijeni određene kriptovalute na dan isplate plaće. Međutim, Porezna uprava je izdala mišljenje u kojem je jasno naznačeno kako su kriptovalute i dalje virtualne valute, decentralizirane, nisu pod ingerencijom monetarnih vlasti i anonimne te kao takve se ne mogu koristiti kao sredstvo isplate plaće.

U Hrvatskoj je ulaganje u kriptovalute još uvijek znatno prisutnije od korištenja kriptovaluta za plaćanje, a koje je još u povojima. Možda najveća suradnja na domaćem tržištu kriptovaluta je ona između Electrocoina i Konzuma d.d. koji je kupcima omogućio da robu plaćaju kriptovalutama preko Electrocoinova PayCeka, prvog hrvatskog payment procesora za kriptovalute.

Dosad su plaćanje kriptovalutama omogućili Futura IT, Bazzar.hr, Varionica, Medvedgrad, Pulfer, Auto Roca, Tifon, gradovi Cres i Sveta Nedjelja, Bjelovarsko veleučilište, Hrvatski crveni križ, SOS Dječje selo, Plavi telefon, Konzum, niz hotela i drugih ugostiteljskih objekata i dr.

Dakle, virtualni novac se kao takav razlikuje od pojma elektronički novac zato što je elektronički novac po definiciji zakonsko sredstvo plaćanja, za razliku od virtualnog novca (izuzev npr. Republike El Salvador gdje je od nedavno kriptovaluta Bitcoin uvrštena kao službeno sredstvo plaćanja). El Salvador je prva zemlja koja je usvojila Bitcoin kao zakonsko sredstvo plaćanja.

Druga zemlja koja je usvojila bitcoin kao zakonsko sredstvo plaćanja je Srednjoafrička Republika (CAR). CAR je bogat prirodnim resursima poput zlata i dijamanata i ima ekonomiju veličine 2.3 milijarde dolara. Ipak, financijska uključenost je prilično niska i oslanjaju se na doznake. Osim prihvaćanja Bitcoina, zemlja je također otkrila da će 20 posto riznice držati u sango coinu (SANGO), digitalnoj valuti koja će odražavati zdravlje prirodnih resursa u zemlji.

No, u Hrvatskoj, virtualne valute ne spadaju niti pod jednu zakonom reguliranu kategoriju sredstava plaćanja te prema Zakonu o Hrvatskoj narodnoj banci[⁸] i Zakonu o deviznom poslovanju[⁹] kriptovalute ne predstavljaju novac, niti sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj.

U svom odgovoru URBROJ: 282-810-19-05-14/ST/DO od 27. lipnja 2014. u vezi poslovanja s “Bitcoin-om” HNB navodi da Bitcoin ne potpada niti pod jednu zakonom reguliranu kategoriju sredstava plaćanja te da prema članku 21. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci i članku 4. Zakona o deviznom poslovanju Bitcoin ne predstavlja novac, niti sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj niti stranu valutu odnosno strano sredstvo plaćanja. U svom dopisu HNB navodi da obzirom da vrijednost Bitcoina ne odražava vrijednost novca koji je za njega primljen, Bitcoin ne može biti niti elektronički novac u smislu članka 2. točke 2. Zakona o elektroničkom novcu (NN 64/18).

Porezna uprava je u svom mišljenju od 03.04.2017, Klasa: 410-01/17-01/472 dala sljedeći zaključak:“...naime, iako kod plaćanja pravnim osobama nije izrijekom propisana odredba koja bi ograničavala plaćanje bitcoinom, namjera Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom[¹⁰]bila je s jedne strane ograničiti plaćanja koja se obavljaju mimo transakcijskih računa putem kojih se može jednostavnije pratiti trag novca, a s druge strane uvesti elektroničko praćenje naplaćenih transakcija u gotovu novcu u realnom vremenu.

Time je omogućeno Poreznoj upravi da jednostavnije i pravodobnije može utvrditi je li porezni obveznik za porezne svrhe prijavio pravo činjenično stanje o kojem ovisi njegova ukupna porezna obveza u pojedinom poreznom razdoblju. U slučaju plaćanja bitcoinom, navedeno se obavlja mimo transakcijskih računa kod banaka te je porezni obveznik obvezan voditi evidenciju o prometu na svom „virtualnom“ računu i na zahtjev Porezne uprave dati na uvid navedenu evidenciju s pripadajućim dokazima o izvršenim plaćanjima. U protivnom smatrat će se da je plaćanja izvršio gotovim novcem te je u tom slučaju obvezan poštivati sve odredbe iz relevantnih poreznih i računovodstvenih propisa koje se odnose na takav način plaćanja.”

Unatoč povećanom izdavanju virtualnih valuta u recentnijem razdoblju, tržišna kapitalizacija svih virtualnih valuta i nadalje je iznimno mala u odnosu na veličinu ukupne svjetske ponude novca, ili primjerice veličinu tržišta kapitala, duga, derivata i tako dalje.

3.        Tržište elektroničkog novca

Pojam virtualnih valuta često je poistovjećen pojmom električnog novca. Iako se virtualne valute smatraju određenom vrstom “električnog (digitalnog) novca” postoje brojne činjenice koje ukazuju da se ne radi o istoznačnicama.

U današnje doba ubrzanog razvoja informatičkih tehnologija, elektroničko poslovanje širi se Internetom i uključuje velikim dijelom prodaju roba i usluga. Elektroničko poslovanje je vrlo prikladno jer kupci i trgovci mogu biti udaljeni i poslovanje traje dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. Zbog toga se javlja potreba za brzim, jeftinim i jednostavnim načinom plaćanja preko Interneta.

Stoga, elektronički novac je jedan od načina ostvarivanja plaćanja na Internetu. No elektronički novac je i mnogo više od toga. On je zamjena za novac, i plaćanje elektroničkim novcem nalikuje na obično plaćanje gotovinom.

3.1.  Što je elektronički novac

Elektronički novac jest elektronički, uključujući i magnetski, pohranjena novčana vrijednost koja je izdana nakon primitka novčanih sredstava u svrhu izvršavanja platnih transakcija u smislu zakona kojim se uređuje platni promet i koju prihvaća fizička ili pravna osoba koja nije izdavatelj toga elektroničkog novca, a koja čini novčano potraživanje prema izdavatelju.

Primjer elektroničkog novca su prepaid kartice (poklon kartice) koje izdaju banke i kartične kuće, a koje se mogu koristiti u širokom izboru trgovina. Potrošači se često ovim karticama koriste za plaćanja u internetskim trgovinama. Kako se transakcije elektroničkim novcem odvijaju preko Interneta, potrebno je ostvariti visoku razinu sigurnosti takvih transakcija te razviti posebne metode zaštite.

Postupci zaštite uključuju kriptiranje prometa između strana koje sudjeluju u novčanim transakcijama, provjeru autentičnosti obiju strana te sprečavanje zlouporabe sustava. Podlogu spomenutim postupcima pružaju kriptografski algoritmi te dodatno razvijeni protokoli koji osiguravaju zaštitu elektroničkog novca, kao i sudionika transakcija. Privatnost i autentičnost su bitne osobine elektroničkog sustava plaćanja.

Elektronički novac ili elektronička gotovina jedan je od načina ostvarivanja elektroničkog oblika plaćanja. Spomenuti oblik plaćanja pojavio se kao posljedica širenja Interneta i sve većih mogućnosti koje pružaju  računalne mreže.

U današnje doba vrlo je jednostavno obavljati kupovinu preko Interneta upotrebom kreditnih i bankovnih kartica, kao i elektroničkog novca. Stalno se povećava broj transakcija putem raznih vrsta bankomata, te pristup uslugama od kuće, telefonom ili osobnim računalom. Smanjuje se važnost poslovnica, a povećava se promet putem informatičkih mreža. Ovakvi trendovi povećavaju zadovoljstvo korisnika, a cijena transakcija se znatno smanjuje. Zanimljiv je podatak da su troškovi transakcije putem  Interneta i do 50 puta niži od troškova te iste transakcije u poslovnici banke.

3.2.  Pravna regulativa elektroničkog novca

Zakonom o elektroničkom novcu uređuje se sljedeće:

elektronički novac i izdavatelji elektroničkog novca,

izdavanje i iskup elektroničkog novca,

uvjeti za osnivanje, poslovanje i prestanak rada institucija za elektronički novac osnovanih u Republici Hrvatskoj, uključujući malu instituciju za elektronički novac te nadzor nad njihovim poslovanjem i

uvjeti pod kojima institucije za elektronički novac osnovane izvan Republike Hrvatske mogu poslovati u Republici Hrvatskoj.

U smislu ovoga Zakona, elektroničkim novcem ne smatra se:

novčana vrijednost pohranjena na instrumentima koji se mogu upotrebljavati samo ograničeno i koji ispunjavaju jedan od sljedećih uvjeta:

a)        omogućuju imatelju stjecanje robe ili usluga samo u prostorijama izdavatelja ili unutar ograničene mreže pružatelja usluga u okviru izravnoga trgovačkog ugovora s profesionalnim izdavateljem,

b)        mogu se upotrebljavati samo za stjecanje vrlo ograničenog izbora robe ili usluga,

c)        vrijede samo u jednoj državi članici i dostupni su na zahtjev poduzeća ili subjekta javnog sektora, a uređuje ih nacionalno ili regionalno tijelo javne vlasti za posebne socijalne ili porezne svrhe za stjecanje određene robe ili usluga od dobavljača koji s izdavateljem imaju trgovački ugovor.

2. novčana vrijednost kojom se koristi za izvršenje platnih transakcija koje provodi pružatelj elektroničkih komunikacijskih mreža ili usluga koje se pružaju uz elektroničke komunikacijske usluge za korisnika te mreže ili usluge, pri čemu korisnik unaprijed uplaćuje sredstva tom pružatelju, i to:

−       za kupnju digitalnog sadržaja i glasovnih usluga, bez obzira na uređaj koji se upotrebljava za kupnju ili potrošnju digitalnog sadržaja, a naplaćuje se korisniku zajedno s elektroničkim komunikacijskim uslugama ili

−        koje se obavljaju s ili preko elektroničkog uređaja u dobrotvorne svrhe ili za kupnju karata, a koje se naplaćuju korisniku zajedno s elektroničkim komunikacijskim uslugama pod uvjetima da iznos pojedinačne platne transakcije iz prethodnih točaka ne prelazi 375,00 kuna i ukupni iznos platnih transakcija pojedinoga korisnika ne prelazi 2.250,00 kuna mjesečno.

Izdavatelji elektroničkog novca u Republici Hrvatskoj mogu biti:

−       kreditna institucija (kreditna institucija osnovana u Republici Hrvatskoj, kreditna institucija osnovana u drugoj državi članici uključujući njezinu podružnicu  kad je ta podružnica osnovana u Republici Hrvatskoj, kreditna institucija iz treće države preko svoje podružnice osnovane u Republici Hrvatskoj,

−       institucija za elektronički novac (institucija za elektronički novac osnovana u Republici Hrvatskoj, institucija za elektronički novac osnovana u drugoj državi članici, uključujući njezinu podružnicu kad je ta podružnica osnovana u Republici Hrvatskoj, institucija za elektronički novac iz treće države preko svoje podružnice osnovane u Republici Hrvatskoj),

−       mala institucija za elektronički novac osnovana u Republici Hrvatskoj,

−       Hrvatska narodna banka kada ne djeluje u svojstvu monetarne vlasti ili druge javne vlasti,

−       Republika Hrvatska i jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave kada djeluje u svojstvu javne vlasti,

−       Europska središnja banka i središnje banke drugih država članica kada ne djeluju u svojstvu monetarne ili druge javne vlasti.

Izdavanje elektroničkog novca u Republici Hrvatskoj smiju obavljati samo prethodno navedeni izdavatelji i mogu izdavati elektronički novac samo u skladu s odobrenjem izdanim prema odredbama zakona kojim se uređuje njihovo poslovanje.

Izdavatelj elektroničkog novca dužan je izdati elektronički novac nakon primitka novčanih sredstava u iznosu čija je vrijednost jednaka primljenoj novčanoj vrijednosti. Nadalje, izdavatelj elektroničkog novca dužan je na zahtjev imatelja elektroničkog novca odmah isplatiti novčanu vrijednost elektroničkog novca (iskup elektroničkog novca) po nominalnoj vrijednosti.

U ugovoru između izdavatelja elektroničkog novca i imatelja elektroničkog novca moraju biti jasno navedeni uvjeti iskupljivosti elektroničkog novca, uključujući i sve pripadajuće naknade. Na izmjene i otkaz ugovora između izdavatelja elektroničkog novca i imatelja elektroničkog novca kojim se uređuje izdavanje i iskup elektroničkog novca na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje platni promet o izmjenama i prestanku ugovora.

3.3.  Prednosti i nedostaci elektroničkog novca

Ideja kod razvoja elektroničkog novca jest zadržavanje svih prednosti gotovine (papirnatog novca) uz istodobno uklanjanje svih njezinih nedostataka. Prednosti gotovinskog novca su:

−       univerzalno je prihvaćen,

−       prihvaćen je i od fizičkih i od pravnih osoba,

−       kupac ostaje anoniman,

−       verifikacija novčanica je jednostavna,

−       ne treba imati račun u banci,

−       osoba ne treba biti poslovno sposobna (npr. punoljetna),

−       lako je prenosiv.

S druge strane, nedostaci su:

−       može se krivotvoriti,

−       nije praktično nositi velike količine,

−       visoki troškovi distribucije i proizvodnje,

−       na raspolaganju je ograničen broj nominacija i

−       postoji više od jedne valute.

U stvarnosti nije lako zadržati sve prednosti i ukloniti sve nedostatke gotovine. Elektronički novac, za razliku  od papirnatog novca, nije prenosiv. Obična novčanica primljena u jednoj od prethodnih transakcija može se ponovno upotrijebiti u nekoj od sljedećih. Ona je prenosiva i traje više od jedne transakcije. Takvo bi svojstvo bilo vrlo poželjno za elektroničke novčanice jer se pri svakoj transakciji novčanica ne bi trebala pohranjivati u banku, smanjujući tako broj interakcija s bankom, a time i troškove sustava.

Elektronički novac, kao i papirnati novac čuva anonimnost osobe koja njime plaća i nije ga moguće pratiti. To znači da osoba koja prima elektroničku novčanicu ne može saznati identitet osobe koja je upotrijebila elektroničku novčanicu, isto kako ni banka koja nije u stanju saznati identitet osobe kojoj je izdala novčanicu, osim u slučaju višestrukog korištenja novčanice, tj. prijevare.

3.4.  Usporedba elektroničkog novca i virtualnih valuta

Činjenica zbog koje dolazi do poistovjećenja između ova dva pojma jest ta da se elektronički novac i virtualne valute pojavljuju u digitalnom formatu. Jedina stavka koja povezuje ova dva pojma je upravo format u kojem se nalaze, dok se po pitanju drugih stavki poput pravnog statusa, rizika koje nose i opće prihvaćenosti u svijetu bitno razlikuju.

Također, potrebno je naglasiti kako uporaba virtualnog novca ima uzlazni trend, no ne u onoj mjeri da bi se svjetska financijska tržišta zabrinula, a i virtualne valute su popraćene s izraženom volatilnosti.

Elektronički novac je reguliran od strane centralne banke te se kao takav smatra legalnom vrstom plaćanja. Hrvatska narodna banka određuje obveznike, sadržaj, način i rokove statističkog izvješćivanja o izdavanju, distribuciji i iskupu elektroničkog novca i prijevarama u odnosu na izdavanje, distribuciju i iskup elektroničkog novca.

Zaključak je da elektronički novac pripada tradicionalnim valutama, dok virtualne valute pripadaju “umjetno stvorenim” valutama. Rizik koji se veže uz pojam elektroničkog novca je operativni rizik koji nastaje uslijed nepredvidljivih ljudskih ili grešaka sustava, dok se uz pojam virtualnih valuta veže ne samo operativni već i pravni, kreditni i likvidni rizik.

Obzirom da virtualne valute nisu regulirane i nisu pod kontrolom nadzornog tijela pravna nesigurnost i rizik od prijevare zastupljeni su u visokom postotku. Hrvatska narodna banka naglašava da je broj rizika koji se veže uz pojam virtualnih valuta velik i da se može samo povećavati. Uzroke pronalazi u sve većem razvoju mreža, olakšanoj mogućnosti krađe podataka, rastu nesigurnosti i nepovjerenja u ovakvu vrstu valuta zbog učestalih promjena njihove vrijednosti.

Još jedna bitna razlika koja se javlja između elektroničkog novca i virtualnih valuta jest njihova prihvaćenost u svijetu. Razlog općeprihvaćenosti elektroničkog novca i sve veće uloge koju zauzima kako u privatnom aspektu života tako i poslovnom jest upravo tehnologija na kojoj se bazira. Suvremeni život pojedinaca gotovo da se i ne može zamisliti bez upotrebe računalne i telekomunikacijske tehnologije. Prihvaćenost virtualnih valuta je najčešće ograničena i usmjerena na određenu virtualnu zajednicu.

Diferencija je stoga vidljiva po pitanju jedinice vrijednosti, prihvaćenosti, pravnog statusa, izdavača, ponude novca, mogućnosti otkupa, supervizije i vrste rizika koje se vežu za oba pojma. Jedina sličnost vidljiva je po pitanju formata novca tj. digitalnog oblika koji ih karakterizira.

Zbog nepostojanja središnjeg tijela iza kojega bi stajala država ili neki drugi oblik vlasti, otkup virtualne valute nije zagarantiran jer ga nema tko garantirati. Ponuda virtualnih valuta nije fiksna, već ovisi o faktorima koji imaju na to utjecaj, a ne o središnjem tijelu.

Kod virtualnih valuta ne postoji supervizija kao kod elektronskog novca. Rizik virtualnih valuta je puno veći, uglavnom se dijeli na pravni, kreditni, likvidni i operativni. Pravni rizik nastaje jer je regulatorno i zakonsko postupanje s virtualnim valutama nejasno i vlasti mogu promijeniti svoje stavove neočekivano u kratkome roku, te virtualne valute nisu pravno sigurne i nemaju svoga pravnog zastupnika u sudskim sporovima.

Kreditni rizik se posebno odnosi na kreditne institucije koje se također smatraju i servisom za usluge plaćanja, s obzirom da mogu ponuditi dodatne usluge platnog prometa svojim postojećim bankarskim klijentima što podrazumijeva da je ponuđeni proizvod reguliran. Međutim, postoji mogućnost da virtualne valute ne ispune svoja očekivanja, te kreditna institucija riskira svoj ugled.

Likvidni rizik nastaje zbog decentraliziranog postavljanja sustava virtualnih valuta, te anonimnosti kontrapartija, neke od kontrapartija nemaju dovoljno jedinica virtualne valute za podmirenje transakcija. Također, cijene virtualnih valuta se brzo mijenjaju te formiranje cijene nije transparentno. Javljaju se poteškoće u razmjeni virtualne valute za pravi novac i dolazi do rizika likvidnosti. Operativni rizik je vjerojatnost nastanka gubitaka uslijed neprimjereno definiranog ili pogrešno izvršenog poslovnog procesa, ljudskih pogrešaka, neprimjerenog funkcioniranja sustava, te zbog čimbenika u vanjskom okružju.

4.        Zaključak

Uz pojam virtualnih valuta definitivno se vežu određene prednosti, ali i mnogo rizika koji se posebice ogledaju u velikim oscilacijama njihovih vrijednosti. Usprkos toj činjenici, virtualne valute pružaju mogućnost primjene u svim aspektima poslovanja i svakodnevnog života. Utjecaj virtualnih valuta na rad financijskih institucija je minimalan, iako se može uočiti mogućnost za pojednostavljenje poslova koje obavljaju financijske institucije.

Mogućnost se uočava u vidu plaćanja, prikupljanja sredstava, operacija s vrijednosnim papirima. Virtualne valute predstavljaju mogućnost bržeg, ekonomičnijeg i bezgraničnog plaćanja. Pojava virtualnih valuta nije ugrozila neometano provođenje monetarne politike te nije ugrozila platni sustav, financijsku stabilnost i stabilnost cijena. Utjecaj na platni sustav je minimalan, ali postoji mogućnost jednostavnijeg korištenja, niskih transakcijskih i operativnih troškova.

Ipak, ostaje činjenica kako građani, ali i kompanije u svom poslovanju sve više prihvaćaju virtualne valute, međutim, njihova je financijska pismenost mnogo slabija od informatičke, pa se izlažu golemu riziku prilikom ulaganja i izvršavanja platnog prometa u virtualnim valutama. Tome je tako jer prosječni građanin ne razumije, u dovoljnoj mjeri, što su zapravo virtualne valute.

S druge strane, iako je i elektronički novac danas još uvijek nepoznanica kojom se ljudi ne koriste previše te je zastupljenost sustava elektroničkog plaćanja u današnje vrijeme još uvijek mala, prosječan građanin je ipak bolje upoznat s ovom vrstom plaćanja te se vjerojatno s istom susreo u svakodnevnom životu.

Razlozi ne tako široke primjene elektroničkog novca nisu nemogućnost ostvarenja sustava elektroničkog plaćanja koji će osigurati maksimalan stupanj sigurnosti, već nepovjerenje banaka i  ljudi u takve sustave.  Sve brži razvoj tehnologije i umreženost mogli bi ubrzati probijanje sustava elektroničkog plaćanja, koji bi u konačnici mogli zamijeniti papirnati novac.

Međutim, razvoj sustava elektroničkog plaćanja ne ovisi samo o napretku u računarskim znanostima. Kako bi došlo do značajnijih pomaka treba izgraditi kvalitetan zakonski okvir koji bi osigurao sudionicima sigurnost i omogućio brže širenje sustava elektroničkog plaćanja.

Ivan VIDAS, struč. spec. oec.

Literatura

Zakon o elektroničkom novcu (NN 64/18)

Zakon o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20)

Zakon o platnom prometu (NN 66/18)

Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci (NN 75/08, 54/13, 47/20)

Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma (NN 108/17, 39/19)

Zakon o deviznom poslovanju (NN 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10, 76/13, 52/21)

Pravilnik o porezu na dohodak (NN 10/17, 128/17, 106/18, 01/19, 80/19, 01/20, 74/20, 01/21)

https://www.hanfa.hr/

https://www.hnb.hr/-/sto-su-virtualne-valute-

https://www.arz.hr/kriptovalute/

https://kriptomat.io/hr/kriptovalute/sto-je-rudarenje-kriptovaluta/

https://www.bug.hr/tehnologije/sto-je-u-stvari-blockchain-i-kako-radi-3011

https://www.trgovanjekriptovalutama.com/

https://fimaplus.com/kripto-vodic/kako-cuvati-kriptovalute/

https://www.hanfa.hr/vijesti/kriptortžišta-kakva-je-zaštita-potrošača/

https://www.confida.hr/hr/porezni-tretman-kriptovaluta-u-republici-hrvatskoj/

https://www.porezna uprava.hr/HR_publikacije/Lists/mislenje33/Display.aspx?id=19590

https://lidermedia.hr/kripto/bitcoin-kao-zakonsko-sredstvo-placanja-144523

https://www.cis.hr/www.edicija/LinkedDocuments/NCERT-PUBDOC-2010-09-311.pdf

Čulin A.: Razvoj virtualnih valuta i utjecaj na financijske institucije, Sveučilište u Splitu, Split, 2019.

Dabrowski, M., Janikowski, L.: Virtual currencies and their potential impact on financial markets and monetary policy. Warsaw: CASE, 2018.

Zebec, S.: Pravna regulacija bitcoina i ostalih virtualnih valuta u nekim neeuropskim zemljama i hrvatskom zakonodavstvu, stručni rad, 2018. (https://hrcak.srce.hr/file/297461)

Kalinić, H., i Visković J.: Relevantnost virtualnih valuta za nositelje monetarne politike: studija slučaja bitcoin. U: Ćurak, M., Kundid, A., Visković, J., Financije nakon krize: Forenzika, etika i održivost, Sveučilište u Splitu, Ekonomski fakultet, Split, 2014.

[^ 1] Zakon o elektroničkom novcu (Nar. nov., br 64/18)

[^ 2]Hanfa - Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga.

[^ 3] Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma (Nar. nov.,br. 108/17, 39/19)

[^ 4]Najpoznatija virtualna valuta koju su već nekoliko država prihvatile i kao službeno sredstvo plaćanja.

[^ 5] Fiat novac (ili fiat valuta) je novac koji pokriće svoje vrijednosti nema ni u kakvom konkretnom dobru poput zlata ili srebra, već mu vrijednost daje garancija institucije koja ga izdaje. To znači da fiat novac nema nikakvu intrinzičnu niti uporabnu vrijednost, osim vrijednosti papira na kojemu je isprintan ili metala koji su korišteni za kovanje kovanica. Pojednostavljeno rečeno, fiat novac vrijedi zato što središnja banka i država kažu da vrijedi. Sve današnje svjetske valute spadaju pod fiat novac, uključujući hrvatsku kunu.

[^ 6]Financial Action Task Force (dalje: FATF) je međunarodno tijelo osnovano 1989. s ciljem postavljanja standarda i promicanja učinkovite implementacije zakonskih, regulatornih i operativnih mjera za borbu protiv pranja novca, financiranja terorizma i drugih srodnih prijetnji integritetu međunarodnog financijskog sustava.

[^ 7] Zakon o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20)

[^ 8] Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci (Nar. nov., br. 75/08, 54/13, 47/20)

[^ 9] Zakon o deviznom poslovanju (Nar. nov., br. 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10, 76/13, 52/21)

[^ 10] Zakon o fiskalizaciji u prometu gotovinom (Nar. Nov., br. 133/12, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20)