Svaki gospodarski subjekt koji posluje s fizičkim ili pravnim osobama nastoji svoju robu ili usluge naplatiti odmah ako je to moguće. U praksi je situacija nešto drugačija i plaćanja između vjerovnika i dužnika najčešće su odgođena za 30 do 60 dana, a u iznimnim slučajevima i duže. Rokovi plaćanja uređeni su i propisani Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (NN 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 71/15, 78/15).

S obzirom na to da se odgodom plaćanja kod vjerovnika javlja neizvjesnost naplate potraživanja od dužnika, on je dužan poduzeti mjere kojima će osigurati naplatu potraživanja i tako zaštititi svoje poslovanje. Kada se usluga ili roba ne naplati odmah ili u cijelosti vjerovnik može zatražiti od dužnika neki od instrumenata osiguranja naplate potraživanja.

Instrumenti koji se koriste u te svrhe su: mjenica, ček, zadužnica, jamstvo, bankarska garancija, carinska garancija i dr. Vjerovnik je taj koji će odrediti koji instrument će dužnik izdati za osiguranje plaćanja, a u praksi su to najčešće mjenice i zadužnice. Sklapanjem različitih ugovornih odnosa ostvaruje se ekonomska efikasnost, no potrebno je svaki ugovorni odnos regulirati te osigurati naplatu za izvršenu uslugu, odnosno prodanu robu. Sudionici u poslovanju mogu koristiti različite i svrsi primjerene instrumente osiguranja plaćanja, putem kojih se mogu osigurati da će im obavljeni posao na kraju biti i plaćen.

Navedeni instrumenti osim primarne funkcije osiguranja naplate često u praksi služe za naplatu potraživanja, tj. njihovim podnošenjem na naplatu terete se transakcijski računi dužnika i novčana sredstva prebacuju se na račun vjerovnika čime instrumenti osiguranja naplate postaju dio platnog prometa. Platni promet u svojoj suštini predstavlja sva plaćanja kojima se podmiruju potraživanja i tražbine između pravnih i fizičkih osoba. Plaćanja mogu biti tuzemna i inozemna.

Tuzemni ili domaći platni promet odvija se između rezidenata jedne zemlje, dok se inozemni ili međunarodni platni promet realizira između rezidenata različitih zemalja u kojima su na snazi različiti valutni, carinski i pravni sustavi, a prilikom plaćanja vrši se konverzija jedne nacionalne valute u drugu. Većina transakcija u platnom prometu je negotovinska i realizira se kao zapis u poslovnim knjigama sudionika platnog prometa.

Instrumenti osiguranja naplate potraživanja sastavni su dio svakodnevnog poslovanja svih subjekata u gospodarstvu. Njihovom upotrebom gospodarstvenici štite svoje poslovanje i smanjuju neizvjesnost naplate potraživanja za isporučene robe i/ili usluge. Instrumenti osiguranja posebno su na važnosti dobili 2008. godine, kada je utjecaj globalne ekonomske krize uzrokovao nestabilnost zbog koje su poslovni subjekti na globalnom tržištu i tržištu RH postali još oprezniji po pitanju plaćanja i naplate potraživanja.

Prije nego što počnete obavljati djelatnosti, pružati usluge, ulaziti u poslovne odnose s drugim pravnim subjektima, odnosno, jednostavno rečeno, prije pokretanja biznisa ili širenja poslovanja potrebno je znati da sredstva osiguranja nisu presudna u tom pothvatu. Naime, pravni subjekti koji već posluju i namjeravaju se proširiti već imaju određeno iskustvo u svom djelokrugu poslova, pa tako poznaju sadašnje partnere, ali imaju i saznanja o pravnim subjektima koji bi im tek mogli postati partneri. No, za razliku od subjekata koji već pružaju usluge na tržištu, oni koji su tek na početku poslovnog puta moraju unaprijed istražiti tržište i prikupiti podatke o potencijalnim partnerima.

Pritom su ključni znanje i točne informacije. Kad je riječ o dostupnosti i kvantiteti informacija, danas više nitko ne može reći “nisam znao”. Problem je u opsegu informacija i sposobnosti da se strukturirano prikupljaju i bilježe, kvalitetno analiziraju, razumiju i na temelju toga donose dobre odluke, optimizira prodaja i minimaliziraju rizici.

Potrebna je visoka razina znanja na području ekonomike poslovanja, analitike i psihologije menadžmenta radi kvalitetne segmentacije tržišta da se ciljaju komercijalno najpotentnije i financijski najsigurnije tržišne niše i kupci te na temelju toga ulaže u razvoj partnerskih odnosa s odabranima, kreiraju adekvatne poslovne politike povezane s kreditnim maržama, rabatne politike, rokovi plaćanja i kreditni limiti, instrumenti osiguranja plaćanja, pravila ponašanja i koraci u postupcima naplate.

Prije sklapanja poslova pregovaranje s kupcima/klijentima je od presudne važnosti. Potrebno je unaprijed dogovoriti sve detalje vezane uz posao, a plaćanje je stavka kojoj se kod pregovora treba posebno posvetiti pozornost. U idealnim uvjetima kupac/klijent će plaćanje izvršiti avansno, u cijelosti ili djelomično. Takvi poslovi su sigurni i kod njih ne postoji neizvjesnost naplate što omogućava menadžmentu poduzeća da se fokusira na druge stvari, a odnos s kupcima/klijentima se produbljuje i učvršćuje.

S obzirom na već spomenute okolnosti u kojima posluju poduzeća u RH prije sklapanja posla uz pregovaranje je potrebno analizirati partnera s kojim ulazimo u posao, posebno ako se radi o novom partneru s kojim do sada nismo poslovali.

Analizu partnera možemo brzo i jednostavno izvršiti provjerom njegovog boniteta. Bonitet partnera najčešće se provjerava putem obrazaca BON-1 i BON-2 koji se mogu nabaviti uz plaćanje u relativno kratkom roku od Financijske agencije (dalje u tekstu: FINA) ili tvrtke koja se bavi procjenom bonitetne izvrsnosti. Ovisno o bonitetu partnera menadžment mora donijeti ispravnu poslovnu odluku. Ako je bonitetna ocjena partnera dobra, menadžment može procijeniti da osiguranje naplate nije potrebno.

U svakodnevnom poslovanju, a s obzirom na trenutačnu situaciju na tržištu, kao i situaciju u gospodarstvu, sve veći broj poduzetnika ima potrebu za dodatnim sredstvima financiranja te ulaze u različite poslovne odnose npr. vjerovničko dužničke, poslovna partnerstva kroz zajednička ulaganja, kupovine i prodaje poduzeća, kreditiranje, intervencije državnih organa u gospodarstvu i sl.

Kako bi ojačali svoju pregovaračku poziciju i izbjegli moguće rizike izuzetno je važno unaprijed spoznati osobine poslovnog partnera. Jedini način da izbjegnemo rizik poslovanja s prekomjerno zaduženim partnerima je ocjena boniteta i to svakako prije poslovne suradnje.

Bonitet poduzeća je ocjena likvidnosti i kreditne sposobnosti poduzeća, a u najširem smislu sveobuhvatna ocjena temeljena na analizi završnog računa i situacije poduzeća. U ovom širokom smislu ocjena boniteta odnosi se i na ocjenu ekonomskih pojava u poduzeću, oznaku neopipljive sigurnosti s obzirom na ugled poduzeća, unutarnju vrijednost, oznake koje u sebi sadrže ujedno i ocjenu likvidnosti i kreditne sposobnosti određene kompanije. Posljedica nepostojanja jednoznačnog boniteta poduzeća manifestira se i u različitim postupcima, različitim metodama kojima se dolazi do ocjene boniteta poduzeća.

Bonitetna informacija BON-1 sadrži podatke o vrijednosti imovine, ukupnim prihodima, dinamici prihoda, ukupnim rashodima, kapitalu i rezervama, dobiti ili gubitku, broju zaposlenih te pokazatelje stabilnosti i zaduženosti, likvidnosti, brzine obrtaja i uspješnosti poslovanja.

Vrlo usko i vrlo pojednostavljeno shvaćanje boniteta poduzeća svodi se na solventnost, a ocjena boniteta poduzeća na ocjenu vjerojatnosti nastupanja insolventnosti, odnosno na prognozu insolventnosti. Prema ovom shvaćanju kompanija ima dobar bonitet ukoliko pravodobno podmiruje dospjele obveze.

Ocjena boniteta često se poistovjećuje s ocjenom kreditne sposobnosti i likvidnosti. Elementi na temelju kojih se utvrđuje kreditna sposobnost poduzeća jesu analiza stanja i kretanja prihoda te vertikalna i horizontalna struktura imovine i kapitala. Dok se ocjena boniteta temeljena na ocjeni solventnosti sastoji od isključivo kvantitativnih informacija, kod ove proširene ocjene boniteta uzimaju se pored kvantitativnih i kvalitativne informacije. Obrazac BON 1 sadrži informacije o bonitetu poduzeća u odnosu na ostala poduzeća u djelatnosti, razredu i podrazredu. Obrazac izdaje FINA na temelju godišnjih ili tromjesečnih financijskih izvještaja koje dostavljaju poduzeća.

BON 1 sadrži opće podatke o poduzetniku, stanje novčanih sredstava tijekom protekle godine, podatke i pokazatelje o poslovanju za protekle dvije godine, kretanje broja zaposlenih i njihove prosječne plaće, prihode, rashode te objašnjenja vezana uz pokazatelje. Obrazac BON 1 javno je dostupan te se može dobiti u FINI ili preko WEB servisa uz naknadu.

Potrebno je naglasiti i da se od 2013. godine više ne prikupljaju i ne obrađuju tromjesečni statistički izvještaji poduzetnika na obrascima TSI-POD, TSI-BAN i TSI-OS-RE.

Da bi BON-1 obrazac sadržavao i kvartalne podatke o poslovanju, poduzetnicima FINA preporučuje da kvartalni izvještaj sastave i predaju na obrascu TI-POD. Svi zainteresirani poduzetnici mogu FINA-i predati kvartalne podatke koristeći obrazac TI-POD koji je sadržajno identičan obrascu TSI-POD. Taj izvještaj dostavlja se: u najbližu FINA-inu poslovnicu ili putem internetske aplikacije, besplatne za korisnike i bez dodatnih ili skrivenih troškova.

Poduzetnicima koji ne dostave te podatke, bonitetna informacija BON-1 izdavat će se bez njih, samo s podacima koji se nalaze u godišnjem financijskom izvještaju.

U slučaju kada bonitetna ocjena nije dobra ili je iznimno loša menadžment treba procijeniti isplati li se ulaziti u posao s takvim partnerom i preuzimati rizik nenaplate potraživanja. Trošak bonitetnih analiza kratkoročno može stvoriti poduzeću dodatni trošak, ali dugoročno je opravdan s obzirom da može na vrijeme upozoriti menadžment na partnera koji nije solventan i koji može ugroziti poslovanje poduzeća.

S obzirom na gospodarska kretanja i nelikvidnost većine subjekata na tržištu, instrumenti osiguranja neizostavni su u ugovaranju poslova i poslovanju općenito, bez obzira o kojoj se djelatnosti radi. Od svojih klijenata/kupaca instrumente osiguranja traže osiguravajuća društva za osiguranje naplate polica osiguranja, davatelji leasinga od primatelja leasinga, banke za osiguranje odobrenih kredita, javna poduzeća i državne institucije u postupcima javne nabave kao jamstvo, carinska uprava za plaćanje duga koji bi mogao nastati za trošarinske proizvode i druge pravne i fizičke osobe.

Kako je riječ o iznimno velikom broju mogućih sredstava osiguranja plaćanja, važno je ukazati na njihove prednosti i nedostatke, kako bi se moglo postaviti poslovanje te ukazati o čemu sve trebaju razmišljati kod prodaje robe i usluga, kako bi od kupca prikupili informacije i sredstva osiguranja koja su ključna za uspješnu naplatu.

Instrumenti osiguranja plaćanja su:

−       Financijski: mjenica, zadužnica, izjava o zapljeni.

−       Obveznopravni: jamstvo, preuzimanje duga, pristupanje dugu, preuzimanje ispunjenja, ustupanje potraživanja-cesija, bankarska garancija.

−       Stvarnopravni: zalog, hipoteka, fiducija.

Instrumenti osiguranja koji se često koriste u praksi su: mjenica, ček, zadužnica, jamstvo, zalog na stvarima i pravima, bankarska garancija i carinska garancija. Od navedenih instrumenata mjenica i zadužnica najčešće su korišteni instrumenti u praksi.

Mjenica i zadužnica

Mjenica ili zadužnica kao sredstvo osiguranja plaćanja? Da li je prikladnija mjenica ili zadužnica kao sredstvo osiguranja plaćanja te kakav je njihov oblik i sadržaj?

Mjenica (engl. bill of exchange, njem. Wechsel) je vrijednosni papir po naredbi na temelju zakona. To je vrsta obligacijskog vrijednosnog papira čija je gospodarska funkcija u dužnikovu davanju osiguranja plaćanja vjerovniku uz dužnikovo preuzimanje apstraktne novčane obveze prema vjerovniku, čije ispunjenje dospijeva prema naznaci na samoj mjenici.

Mjenica koju regulira Zakon o mjenici (NN 74/94, 92/10) je vrijednosni papir na novčani iznos kojim izdavatelj bezuvjetno obvezuje da će on ili treća osoba po njegovom nalogu imatelju mjenice isplatiti iznos novca naveden u mjenici, odnosno daje njezinu imatelju pravo da taj iznos naplati od osobe koja je u njoj označena kao dužnik.

Mjenicu radi naplate imatelj u određenom roku podnosi glavnom dužniku, odnosno regresnim dužnicima, a ukoliko mjenica ne bude isplaćena podnosi redovitu tužbu ili regresnu tužbu u skraćenom postupku. S obzirom na kriterij osobe koja treba isplatiti mjenični iznos mogu se podijeliti na vlastite mjenice (izdavatelj – trasant se obvezuje da će on ili osoba koju odredi indosamentom izvršiti isplatu) i na trasirane mjenice (izdavatelj poziva drugu osobu – trasata da imatelju mjenice – remitetntu izvrši isplatu). Mjenica se prenosi cesijom ili indosamentom. Vrijedi napomenuti da mjenica osim svrhe sredstva osiguranja naplate vjerovnikove tražbine može imati i funkciju sredstva plaćanja, kao i sredstva kreditiranja.

Zakon o mjenici propisuje izdanje i oblik trasirane mjenice.

Trasirana mjenica sadrži:

−       oznaku da je mjenica, napisanu u samom slogu isprave, na jeziku na kome je sastavljena,

−       bezuvjetni uput da se plati određena svota novca,

−       ime onoga koji treba platiti (trasat),

−       označenje dospjelosti,

−       mjesto gdje se plaćanje treba obaviti,

−       ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent),

−       označenje dana i mjesta izdanja mjenice,

−       potpis onoga koji je izdao mjenicu (trasant).

Bitni sastojci mjenice određeni su Zakonom o mjenici pa stoga papir kojem nedostaje makar jedan od tih sastojaka u trenutku izdavanja ne može se uzeti kao mjenica. Svaka mjenica mora sadržavati: oznaku da je mjenica napisana u samom slogu isprave, bezuvjetno upućivanje i obećanja da će se platiti određena svota novca, ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent), oznaku dana i mjesta izdavanja mjenice, potpis onoga tko izdaje mjenicu.

Iako Zakon u bitne sastojke mjenice određuje i naznaku kojom se određuje način dospijeća mjenične obveze i naznaku mjesta gdje se plaćanje mjenice treba obaviti, ove dvije naznake u stvarnosti nisu bitni sastojci mjenice, stoga što u slučaju nepostojanja tih naznaka izdani papir nije ništetan, nego vrijedi kao mjenica, a zakonske pretpostavke primjenjuju se na mjesto plaćanja i način dospijeća mjenične tražbine. U takvom slučaju uzima se da mjenica dospijeva po viđenju te da je mjesto plaćanja ono mjesto koje je naznačeno kraj glavnog mjeničnog dužnika.

S obzirom na broj osoba postoje dvije vrste mjenica: trasirana mjenica i vlastita mjenica. S obzirom na način određivanja dospijeća mjenične obveze postoje mjenica na određeni dan (a dato), mjenica na određeno vrijeme od izdanja, mjenica na određeno vrijeme od viđenja i mjenica po viđenju.

Kod mjeničnog odnosa vjerovnik je dužan sam donijeti mjenicu dužniku za naplatu. Ovakvo zakonsko uređenje je posljedica činjenice da mjenica cirkulira i dužnik ne može znati na dan dospjelosti gdje se nalazi mjenica pa je zbog toga vjerovnik dužan potražiti dužnika i prezentirati mu u vrijeme dospjelosti mjenicu radi naplate. Mjenica se naplaćuje uvijek kod glavnog dužnika.

Ako se radi o vlastitoj mjenici, onda je glavni dužnik izdavatelj mjenice. Ako je mjenica domicilirana (različito mjesto izdavanja i plaćanja), onda vjerovnik podnosi mjenicu radi naplate kod domicilijata (osobe koja je naznačena). Ako trasat (osoba različita od izdavatelja) plaća mjenicu u cijelosti, ima pravo da mu vjerovnik preda mjenicu s potvrdom o plaćanju.

Međutim, ako je trasat samo djelomično platio mjenicu, ima pravo zahtijevati upis isplaćenog iznosa u samu mjenicu, ali nema prava na izručenje mjenice. Uz naznaku da je mjenica djelomično plaćena, dužnik ima pravo da mu se izda priznanica o plaćenoj svoti.

Prije dospjelosti imatelj mjenice može, ali ne mora prihvatiti isplatu mjenice. Ako je mjenica plativa u novcu, koji nije u tečaju u mjestu plaćanja, mjenična svota može se platiti novcem koji je u mjestu plaćanja zakonsko sredstvo plaćanja. Ako vjerovnik nije pravovremeno prezentirao mjenicu radi isplate, dužnik ima pravo i istovremeno je ovlašten da mjeničnu svotu položi u mjestu plaćanja kod prvostupanjskog redovnog suda na trošak i opasnost, te štetu imatelja mjenice.

Mjenica koja je plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme poslije izdavanja odnosno viđenja mora se podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo na jedan od dva radna dana koja dolaze odmah za njim.

Protest mjenice je poseban postupak koji se vodi pred sudom, odnosno u nekim državama pred javnim bilježnikom i u kojem se utvrđuje činjenica da glavni mjenični dužnik nije pravovremeno platio mjenicu.

S druge strane, zadužnica je relativno novi instrument osiguranja naplate potraživanja, ali ne i potpuno nepoznat na našim prostorima. Pod nazivom Schuldschein korištena je za vrijeme Austro-Ugarske uprave kao instrument osiguranja. Sadržajno nije u potpunosti istovjetna zadužnici koja je u današnje vrijeme u uporabi, ali sadržavala je obilježja zadužnice i obveznice.

Zadužnica je u hrvatski pravni sustav uvedena 1996. godine, ali ne pod tim nazivom, sa svim obilježjima koje podrazumijeva taj institut osiguranja tražbina.

U posljednjih dvadeset godina izvršeno je niz većih ili manjih izmjena odredbi koje reguliraju način izdavanja, svojstva i pravne učinke zadužnice.

Sve do danas evidentna je podnormiranost ovog instituta ovršnog prava, a u praksi su kontinuirano prisutne dvojbe u svezi postupanja sa zadužnicom od njezina nastanka pa sve do ostvarivanja prava iz zadužnice ili prestanka tog prava.

Potrebno je ukazati na sve probleme i dvojbe u svezi postupanja sa zadužnicom od njezina izdavanja pa do ostvarivanja prava iz zadužnice, odnosno do prestanka prava temeljem zadužnice, uz istodobni prijedlog rješenja tih dvojbi u pravnoj regulativi i sudskoj praksi.

Te dvojbe odnose se na dospjelost prava iz zadužnice, zastaru tog prava, pravni interes za usporedno pokretanje parnice, vraćanje zadužnice dužniku nakon ispunjenja osigurane tražbine, ima li zadužnica značenje presuđene stvari, mogućnost traženja ovrhe i bez prethodnog obraćanja FINA-i, prilaže li se zadužnica u izvorniku ili preslici kod ostvarenja prava temeljem zadužnice kao ovršne isprave i sl.

Osnovna razlika između mjenice i zadužnice je u načinu naplate potraživanja. Isplata mjenice izvršava se sa računa za redovno poslovanje, ako na tom računu nema dovoljno sredstava onda sa ostalih kunskih i deviznih računa u toj banci. U slučaju da vaše potraživanje niste uspjeli naplatiti u cijelosti, na raspolaganju vam je prisilna naplata.

Zadužnica se razlikuje od mjenice u tome što ima svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi, što znači da se ne može pobijati pred sudom. Sa zadužnicom vjerovnik (ovrhovoditelj) može direktno s bankovnog računa dužnika prisilno naplatiti svoju dospjelu tražbinu.

Dakle, mjenica nema prioritet kao zadužnica, te se sa mjenicom potraživanja mogu naplatiti samo sa računa u jednoj banci.

Zadužnica je pisana isprava koja služi kao instrument osiguranja plaćanja. Korištenje zadužnice za cilj ima izvansudsko namirenje tražbine vjerovnika. Izdavatelj zadužnice obvezuje se ispuniti obvezu upisanu na toj ispravi njezinom imatelju.

Vrste zadužnice: obična zadužnica i bjanko zadužnica.

Obična zadužnica je privatna isprava potvrđena kod javnog bilježnika kojom dužnik daje suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa izravno isplaćuje vjerovniku.

Obična zadužnica izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja. Svota tražbine upisuje se slovima i brojevima. U slučaju neslaganja vrijedi svota napisana slovima. Ostali brojevi i datumi upisuju se samo brojevima. Rođeno ime i datum rođenja se ne upisuju. Prazna mjesta u tekstu nije potrebno popuniti crtama.

Bjanko zadužnica je privatna isprava potvrđena kod javnog bilježnika kojom dužnik daje suglasnost da se radi naplate tražbine čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi zaplijene svi njegovi računi kod banaka. Uz to, bjanko zadužnicom dužnik potvrđuje da se novčana sredstva s tih računa izravno s računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će naknadno biti u nju upisan.

Bjanko zadužnica izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja. Bjanko zadužnica valjana je ako je izdana na obrascu s naznakom jednog od apoena navedenih u Pravilniku o obliku i sadržaju bjanko zadužnice. Dužnik može izdati bjanko zadužnicu na obrascu s naznakom iznosom od do 5.000,00 kn do 1.000.000,00 kn.

Svota na koju se izdaje zadužnica može biti različita od stvarne svote tražbine, ali u okviru jednog od ponuđenih apoena. Bitnom se smatra stvarna svota tražbine pa se njome prilikom naplate po zadužnici FINA treba rukovoditi.

Prije provedbe ovrhe od strane FINA-e na temelju obične i bjanko zadužnice vjerovnik tj. osoba koja u posjedu drži zadužnicu mora se obratiti FINA-i sa zahtjevom za naplatu. Tim zahtjevom vjerovnik traži da se sredstva uplate na njegov račun s računa njegova dužnika tj. izdavatelja zadužnice (osobe koja mu je zadužnicu predala u posjed).

Kada bjanko ili obična zadužnica pristigne na naplatu, FINA ne smije odmah prenijeti sredstva s računa dužnika na račun vjerovnika. Mora se čekati 60 dana od dana kad je FINA zaprimila bjanko ili običnu zadužnicu i tek nakon proteka tog roka FINA daje nalog banci dužnika da se vjerovniku isplati svota osigurana zadužnicom.

Dužnik tj. davatelj zadužnice može dati pisanu suglasnost kojom izričito dopušta prijenos zaplijenjenih sredstava prije proteka roka od 60 dana.

Mjenica i zadužnica dva su najrelevantnija instrumenta osiguranja koja su trenutno u upotrebi u RH. Riječ je o formalnim ispravama čiji je oblik i sadržaj definiran i reguliran zakonskim propisima.

Mjenica je prema svim svojim karakteristikama vrijednosni papir po naredbi, dok je zadužnica pisana isprava, ali ispunjava sve bitne uvjete potrebne da bi se uvrstila u skupinu vrijednosnih papira.

Oba instrumenta posjeduju neka zajednička obilježja kao vrijednosni papiri:

−       pisane isprave,

−       strogo formalni papiri,

−       obligacijski vrijednosni papiri,

−       prezentacijski vrijednosni papiri,

−       sadrže apstraktnu vezu.

Kada je riječ o izdavanju instrumenta osiguranja tada je mjenica u prednosti zbog jednostavnije, brže i jeftinije procedure izdavanja. Mjenice se izdaju ispunjavanjem praznih blanketa koji sadrže sve bitne sastojke mjenice, čime se olakšava postupak izdavanja mjenice. Zadužnice se također izdaju popunjavanjem za to predviđenih tiskanica, ali njihovo izdavanje mora biti potvrđeno od strane javnog bilježnika, što čitav postupak usporava i poskupljuje.

Zadužnica je instrument naplate i instrument osiguranja koji dužnik izdaje u formi pisane isprave. Da bi zadužnica poprimila svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi i na taj način ispunila svoju svrhu naplate, tj. osiguranja naplate potraživanja potrebno je potvrditi zadužnicu kod javnog bilježnika. Nakon tog čina, vjerovnik temeljem zadužnice koju je primio od dužnika može radi naplate potraživanja plijeniti sve račune dužnika kod poslovnih banaka u korist svojeg računa.

Registar zadužnica i bjanko zadužnica sadrži podatke o osobi koja ih je izdala, vrsti zadužnice, u čiju je korist izdana ako je riječ o zadužnici, je li preuzeto jamstvo za obvezu iz zadužnice ili bjanko zadužnice i tko ga je preuzeo, koji je iznos tražbine za koju je izdana odnosno koji se najviši iznos u nju može upisati te podaci o javnom bilježniku koji je ispravu potvrdio, datumu i poslovnom broju potvrde. Svi navedeni podaci su povjerljivi. Ovršni zakon propisuje da je javni bilježnik koji potvrdi zadužnicu ili bjanko zadužnicu dužan navedene podatke odmah elektroničkim putem priopćiti službi registra.

Izbor vrste sredstva osiguranja naplate ovisi o nekoliko faktora s kojima se poslovni subjekt može susresti u svakoj konkretnoj situaciji. Ne postoji idealno sredstvo osiguranja naplate, već ono koje u određenom poslovnom odnosu pruža najveću zaštitu pri nastanku okolnosti neplaćanja, odnosno neizvršenja obveze u roku i na temelju kojeg bi se mogla najbrže i sa što manje troškova ostvariti naplata, odnosno izvršiti ugovorna obveza. U tom smjeru poslovni subjekt trebao bi i razmišljati te donijeti odluku koje sredstvo osiguranja naplate u konkretnom slučaju primijeniti, odnosno čije izdavanje zatražiti.

U slučaju neplaćanja/neizvršenja obveze iz ugovornog odnosa poduzetnik treba odlučiti kako će se ostvariti svrha ugovornog odnosa, a to je, među ostalim, i naplata dospjelog potraživanja koje proizlazi iz konkretnog ugovornog odnosa.

Rijetko koja kompanija u Hrvatskoj nema problema s naplatom potraživanja. Neki poduzetnici na taj dio posla troše značajan dio svoga vremena, kao što je telefoniranje, slanje mailova i ne manje važno bilježenja, evidencije itd. Drugi taj posao radi obimnosti ignoriraju, i nadaju se da će kupci izvršiti plaćanje jednoga dana, a ukoliko se to ne dogodi, posežu za sudskom naplatom potraživanja i raskidom poslovnog odnosa s kupcem.

No, dobro organiziranom administracijom i korištenjem tehnologija za upravljanje podsjetnicima i opomenama, takvi ekstremni slučajevi sudske naplate potraživanja svode se na najmanju moguću mjeru.

To može biti prethodno pozivanje dužnika na izvršenje obveze, ostavljanje razumnog roka da se ta obveza izvrši, zatim daljnja suradnja i sklapanje novih poslova u nadi da će se stvoriti uvjeti za naplatu svih budućih, ali i prijašnjih potraživanja ili neposredno, bez odgode, iskorištavanje dobivenih sredstava osiguranja plaćanja.

Sve to ovisi o konkretnim okolnostima te činjenici je li poduzetnik s dužnikom u duljem poslovnom odnosu i želi li nastaviti suradnju. Jednako tako, jedna od dilema s kojima se poduzetnici susreću jesu i troškovi koji bi mogli nastati u slučaju aktiviranja dobivenih sredstava osiguranja plaćanja, kao i vrijeme koje će biti potrebno za njihovo ostvarenje.

Plaćanje robe ili izvršene usluge redovito tereti jednu od ugovornih strana u trgovačkom pravnom prometu. Vjerovnik takve novčane činidbe izlaže se riziku dužnikova neispunjenja obveze. Kako bi se vjerovniku pružila dodatna sigurnost kako će mu po dospijeću biti isplaćeno potraživanje, redovito se u pravnom prometu poseže za instrumentima osiguranja plaćanja.

Kako na dužnikovo neispunjenje mogu utjecati brojni razlozi, sudionici u pravnom prometu moraju znati, ponajprije, koja su im sredstva osiguranja plaćanja dostupna, a potom i koja bi sredstva bila prikladna u svakoj pojedinoj situaciji. Takva sredstva osiguranja pružaju potrebnu sigurnost i pospješuju gospodarsku aktivnost.

Ivan VIDAS, struč. spec. oec.

Izvori:

1. Jelenčić M.: Uloga zadužnice kao instrumenta osiguranja naplate potraživanja u platnom prometu Republike Hrvatske, Veleučilište u Karlovcu, 2015.
2. Amon F. et. al.: Mjenica i zadužnica; i ostali načini podmirenja obveza; prijeboj, cesija, asignacija, TEB Poslovno savjetovanje d.o.o., Zagreb, 2006.
3. Briški D. et. al.: Plaćanje i osiguranje plaćanja, Hrvatska zajednica računovođa i financijskih djelatnika, Zagreb, 2011.
4. Zakon o mjenici (NN 74/94, 92/10)
5. https://www.fina.hr/bon-1
6. https://www.poslovnaucinkovitost.hr/edukacije/predavanje/ocjena-boniteta-poduzeca
7. https://franchising.hr/rijecnik/bonitet-poduzeca/53/
8. https://www.womeninadria.com/financijski-instrumenti-osiguravanja-placanja/
9. https://www.odvjetnik-strniscak.hr/odvjetnik/mjenica-ili-zaduznica/
10. https://lidermedia.hr/poslovna-scena/hrvatska/bezbroj-mehanizama-ali-idealno-sredstvo-naplate-potrazivanja-ne-postoji-130242